INTERVJU S BH. REDITELJEM

Pjer Žalica otvoreno za "Avaz": Toliko je ljudi otišlo prerano, nepotrebno

Nisam preveliki optimista, ali, ipak, se nadam da će se vlasti konačno ozbiljno, iz sve snage, angažirati u nabavci vakcina

Razgovarala: Nerma Ajnadžić
  • Žalica: Džabe mi da se sekiram

    Žalica: Džabe mi da se sekiram

    Foto: Arhiv


Pjer Žalica, cijenjeni bh. reditelj i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, nalazio se na putu dok smo dogovarali intervju. Na upit je li to nešto privatno ili poslovno, odgovorio nam je:

- I jedno i drugo i ništa posebno, u okvirima pandemijskih limita, unutar granica Bosne i Hercegovine.

Tokom cijelog intervjua provlačila se tema utjecaja pandemije koronavirusa na Žalicu, kao i njegovo okruženje. Počelo je s premijerom njegovog fima “Koncentriši se, baba”, koja je trebala svečano otvoriti prošlogodišnji Sarajevo Film Festival, ali se zbog vanrednih okolnosti desila online premijera.

U veoma otvorenom razgovoru Žalica je govorio o tome kako je prebolovao COVID-19, najavio početak snimanja svog dugonajavljivanog filma “Praznik rada”, ali nam je i odškrinuo vrata porodičnog doma koji dijeli sa suprugom Jasnom i sinom Ismarom.

Poremećaj i rutina

Bliži nam se ljeto koje u bh. prijestonici karakterizira Sarajevo Film Festival. Kako mislite da će biti ove godine zbog pandemije koronavirusa?

- Nadam se, ne samo zbog filma, da će biti potpuno različito od prošle godine. Pomalo smo već navikli na pandemijske okolnosti i pravila. Odavno smo u drugoj godini života s virusom, “novo normalno“ polako je postalo samo „normalno“, uključujući sve loše ili manje loše stvari. Nisam preveliki optimista, ali, ipak, se nadam da će se vlasti konačno ozbiljno, iz sve snage, angažirati u nabavci vakcina. Iz primjera u susjedstvu vidimo da je to moguće.

Jedino to nam može omogućiti koliko-toliko slobodnije ljeto, što uključuje i povratak javnih okupljanja i druženja, a to je pretpostavka za SFF na kakav smo navikli. Da, nadam se da će biti bolje i drugačije nego prošlog ljeta, ali svoje nade više polažem u strance, susjede, u njihovu sadaku ili potrebu za oslobađanjem od viškova vakcina koji se do tada mogu skupiti, nego u našu vlast koja nije bila u stanju osigurati bazični nivo zaštite zdravlja stanovništva. To smo, nažalost, platili životima. Dakle, nije do pandemije, nego do načina i ozbiljnosti s kojom se s njom borimo. Od toga zavisi sve, pa i oblik u kom će biti SFF.

  • Žalica: „Praznik rada“ počinjemo snimati ovog ljeta

    Žalica: „Praznik rada“ počinjemo snimati ovog ljeta

    Foto: Arhiv


Koliko je pandemija poremetila Vaš život?

- O poremećaju života sam mogao govoriti prošle godine, kada je sve počelo. Kada smo s nervozom doživljavali iznenadne odluke o zatvaranju kafana, prodavnica, pa onda i gradova, o ukidanju slobode kretanja, druženja, rukovanja, brojnih stvari koje su nam nekoliko dana ranije bile nezamislive. To je bio poremećaj. Onda je to postala rutina, koju sam na koncu prihvatio kao realnost. I tako živim dvije godine, kao i svi drugi. Džabe mi da se sekiram. Sjećam se koliko me nervirao rad online, onda kada sam ga konačno prihvatio kao realnost, počeo sam da se navikavam, a onda da se usavršavam u toj vrsti rada.

Sada, nakon godinu, ako bih to izražavao u procentima, mislim da sam došao na najmanje 80 posto efikasnosti u odnosu na rad uživo, kako bi se reklo. Tako da sam uvjeren da ću pandemijska iskustva koristiti i u postpandemijskom vremenu. Ogroman je potencijal tehnologije i ova nesretna vremena su nam pomogla da to shvatimo. To je ta neka pozitivna strana. Negativnih je, naravno, mnogo više. Najstrašniji je gubitak života. Toliko je ljudi otišlo prerano, nepotrebno... To je zastrašujuće. Ne mogu zamisliti da više nema Dragana Jovičića, takav glumac, takav čovjek. I, nema ga. Nema Čička, nema Gološa, nema čika Mehe, nema Zlate, nema Fide, nema hiljade naših ljudi. To nije poremećaj, to je tragedija.

Je li korona utjecala i na život filma "Koncentriši se, baba"?

- Naravno. I negativno i pozitivno. Negativno jer nije bilo normalne kino distribucije, nije bilo normalne ni festivalske distribucije, putovanja s filmom, susreta s publikom, to je veliki gubitak. Opet iskustva i rezultati distribucije na online platformama su zapanjujući, što je jako dobro.

Divan film

Dugo su svi čekali Vaše novo ostvarenje. Hoćete li opet pauzirati onoliko dugo koliko ste prije ovog filma?

- Čisto sumnjam da su svi baš čekali. Lijepo zvuči, ali to nije tačno. Nadam se, dobrim dijelom i znam, da ima dosta ljudi koji se raduju filmovima koje napravim, koji ih vole. I tu je pomogla online distribucija, jer sam dobio reakcije sa svih strana svijeta. To je vrlo motivirajuće. Filmove radim zbog publike, zato me zanima me šta „obični“ ljudi kažu, šta oni misle o onom što radim. Naravno da je ugodno pročitati dobru kritiku Nenada Polimca ili u „Varietyju“, ipak kad me neko zaustavi na ulici, pošalje mi pismo i pohvali film, to mi je najsnažniji pokretački moment.

U skladu s prethodnim pitanjem, osim toga što ste profesor, radite li i na nečemu novom?

- U pripremama sam za snimanje igranog filma „Praznik rada“. Vjerujem da počinjemo snimati ovog ljeta, tako bi trebalo biti, ako se s pandemijom ne desi neka nova eksplozija koja će opet svijet okrenuti naopačke. Sad znam da je to moguće, pa kažem vjerujem.

  • Pjer Žalica bez brade

    Pjer Žalica bez brade

    Foto: Arhiv


Prema Vašem mišljenju, zašto je filmu Jasmile Žbanić "Quo vadis, Aida?" promakao Oskar?

- Ništa nama nije promaklo. Mi smo dobili sve što se moglo dobiti. Dobili smo divan, veliki film. Taj film je veći i važniji od nagrada, po mišljenju članova, eto te Američke akademije, jedan od pet najboljih prošle godine. Nadam se da će to shvatiti i oni koji kreiraju okolnosti u kojima naša najuspješnija grana umjetnosti funkcionira. A te okolnosti su katastrofalne. Znam da će Jasmili i ekipi ovaj film biti snažan vjetar u leđa i bitno utjecati na njihove karijere u budućnosti. To je divna stvar.

Sin i supruga

Kako Vas zdravlje služi s obzirom i na to da ste izgubili mnogo kilograma?

- Poslije raznih zdravstvenih vratolomija, nepovezanih s gubitkom kilograma, naprotiv, sada je situacija dobra. Imao sam zdravstveni tobogan prošle godine, uključujući i COVID-19, ali sam to prebrodio. Moram ponovo zahvaliti sestrama, doktorima i rukovodstvu Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, interne intenzivne njege i Covid odjeljenja, bez njih ne znam da li bi bilo ovog razgovora.

Vaš sin Ismar se posvetio muzici i dizajnu. Je li Vam drago što nije u Vašoj branši ili nije?

- Slična je to branša. Imamo dosta zajedničkih tema za razgovor. Drago mi je što vidim da su mu ti razgovori još važni i inspirativni, iako je već odavno „svoj čovjek“, kako bi se reklo. I ja uživam u razgovorima i radu sa sinom. To je poseban gušt. Da dočekaš da je dijete pametnije od tebe. Vrlo su mi važni komentari i mišljenje porodice.

A dvoje vrhunskih umjetnika, kakvi ste Vi i Vaša supruga Jasna... Čija je zadnja u kući?

- Zavisi šta je predmet odlučivanja. Ima stvari u koje se ja rado ne petljam. Mada ih nema previše. Pa se često petljam gdje mi nije mjesto, u šta se ne razumijem, a 'pravim se pametan, kobiva, ja sve znam. U tom slučaju, moja ne bude zadnja. Čak i ako imam osjećaj da jeste. Na kraju se redovno provalim. Mislim da nije ni bitno čija je zadnja, bitno je da još postoji prva. Da se pitanja u kući pokreću. I ne samo u kući, naravno.

  • Žalica: Filmove radim zbog publike, zato me zanima šta „obični“ ljudi kažu

    Žalica: Filmove radim zbog publike, zato me zanima šta „obični“ ljudi kažu

    Foto: Arhiv


O seksualnom zlostavljanju

Neizbježno je i pitanje o pokretu "Nisi sama" i seksualnom zlostavljanju glumica, kao i žena iz drugih branši. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? U tom kontekstu spominjala se i Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu.

- Svaka vrsta uznemiravanja, a kamoli zlostavljanja, je neprihvatljiva. Po bilo kom osnovu. Seksualno uznemiravanje žena u našem društvu, nažalost, ima dugu, u našu tradiciju utkanu historiju. Kod nas se seksualno uznemiravanje doživljava kao neka vrsta šarma. To je strašno. U takvim okolnostima, društvenim normama, seksualno uznemiravanje možemo pronaći na svakom mjestu i u svakom kolektivu. Ponosan sam na to kako se Akademija ponašala kada je ukazano na mogućnost da su se takve stvari događale i kod nas. Dekan je reagirao vrlo odlučno, i onda smo se svi mobilizirali u identifikaciji, suočavanju i pronalasku rješenja za problem. Očekivao sam da će, naročito u odnosu na nivo javnog interesa u tom trenutku, naš primjer slijediti i drugi. Da će se problem otvoriti u svim sferama života i organizacijama. Mislio sam da će progovoriti medicinske sestre, sekretarice, prodavačice, čistačice, da ne nabrajam dalje... Da će se ukazati na problem seksualnog zlostavljanja na široj osnovi, u svim porama društva, politici, privatnom biznisu, javnim ustanovama, zdravstvu, medijima... I da ćemo onda dobiti potpuniju, jasniju sliku i razumijevanje obima problema. Ali, to se nije desilo. Bilo je, valjda, zanimljivo baviti se Akademijom, onda je prestalo biti zanimljivo i problem je opet zatomljen, o njemu se više ne govori. A on i dalje postoji, ne mislim na Akademiji, nego u našem društvu. I postojat će, dok temeljito i sveobuhvatno ne ispitamo gdje i u kom obliku se vrši seksualno uznemiravanje nad ženama. Dok ne educiramo ljude da shvate šta znači, šta sve potpada pod termin seksualno uznemiravanje. Dok ne stvorimo okruženje u kom žrtve seksualnog uznemiravanja ili, u najgorem obliku, zlostavljanja, više neće biti strah da govore. Na koncu, vraćamo se na početak: dok ne promijenimo generalni odnos prema ženama.

Šta je s domaćom produkcijom

- Procvat produkcije TV serija u komšiluku je rezultat specifičnih okolnosti na tržištu, kao rezultata pojave snažne konkurencije, koja generira proizvodnju. To je vrlo bitan moment, koji obično nije dugoročan. Ali, sada je nesumnjivo produkcija velika. Kod nas „BH Telecom“ najavljuje bolja vremena za produkciju igranih TV programa. To je samo po sebi vrlo dobro, a, s druge strane, valjda će mobilizirati i konkurenciju, naprimjer „United grupu“ i druge da i oni počnu proizvoditi serije u BiH, a ne samo u Srbiji i Hrvatskoj. S druge strane, susjedi imaju, u odnosu na nas, uređen sistem u sektoru telekomunikacija. Prije svega, tu mislim na obaveze javnih servisa. HRT ili RTS redovno proizvode igrane programe, za to velikim dijelom angažiraju i privatne produkcije, što dodatno osnažuje industriju. Kod nas javni servisi od igranog programa ne proizvode ništa, mada imaju zakonsku obavezu. Slabo učestvuju i u koprodukcijama igranih filmova, uz časne izuzetke. I to nije dobro, ali može da se promijeni – smatra Žalica.

NA VRH

Podijeli članak na