Kolege, prijatelji i porodica opraštaju se od glumca Žarka Lauševića, koji je umro jučer u 63. godini. 

Kolege se opraštaju od velikog glumca, a posebno topla priča je i ona, koju je svojevremeno ispričala glumica Merima Isaković.

Neki su počeli da nas pogrešno doživljavaju kao ljubavnike

- Tupčo. Moj divan prijatelj, pa i više: duša koja čedno dodiruje najtananiji dio bića u meni. Bili smo kao porodica, iako krvlju nismo vezani. Za mene Tupčo. Za sav ostali svijet Žarko Laušević. Isti daroviti rukopis, gde je najsnažnija priča rečena tišinom i razmjenom iskrenosti, dodirujući tako istinite dubine publike. Naše scene u "Staklenoj menažeriji" su zapamćene i voljene do dana današnjih. Premijera je bila u Beogradskom dramskom pozorištu na Crvenom krstu. Koliko mi je poznato, ovo je bila prva predstava u istoriji srpskog pozorišta koja se igrala dva puta dnevno: i matine i uveče, kao da je film u bioskopu. 

Publika nas je doživljavala kao dvije osobe spojene u jedno isto biće. Mnoge kolege također. Neki drugi ljudi su počeli da nas pogrešno doživljavaju kao ljubavnike. Tupčo i ja nikada nismo bili ljubavnici. Naš unutarnji dodir ne pripada toj priči. Naš odnos je bio susretanje dviju duša, mnogo delikatniji i dragocjeniji. Nikad ukaljan. Imali smo mnogo prilika da postanemo ljubavnici da smo to htjeli, tokom beogradskih predstava, i domaćih i međunarodnih turneja, ali nismo. Ne zato što nismo mogli, već zato što to nije priroda našeg odnosa.

Govorila je i o danu nakon kobne noći, kada se desila tragedija u kojoj je Žarko Laušević pucnjem nehotice ugasio živote dva mladića u Podgorici.

- Odmah sam odletjela sam za Podgoricu, pa u zatvor u Spužu. Tupčo je doveden u sobu s dugačkim stolom za kojim sjedimo njegov drug Ljuba Dapčević i ja okruženi tmurnim stražarima.„Žarko Laušević“, rekoše pri otvaranju vrata. Tupčo sjede, drhteći i lomeći prste ruku u beznađu. Oči su mu bile krvave, jer su se, prilikom tog nesretnog napada mladića na njega sočiva naglo usjekla u oba oka. Cvokotao je gledajući u mene. Vjerovatno me nije ni mogao jasno vidjeti jer je nosio dioptriju sočiva -6. Čuo je moj glas: „Moj Tupčo, to sam ja.“ Ponavljao je: „Znam, znam, Tupčo, ja sam, ja sam… ja sam možda ubio… Ja sam možda ubio… Dva mladića su ranjena, možda sam ih ubio…" - ispričala je svojevremeno Merima Isaković.