Na današnji dan 1927. godine, u Mostaru je rođen Himzo Polovina, tri godine nakon smrti čuvenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, čije je pjesme („Emina“, "Hasanagin sevdah","Gonđe ružo u zelenom sadu", „Što te nema“, "Laku noć"...), prema mišljenju mnogih, pjevao najljepše i najemotivnije.
Stihovi Šantićeve „Emine“ i danas su popularni i pjevani upravo zbog izuzetne vokalne izvedbe najsenzibilnijeg interpretatora sevdalinki Himze Polovine. Pjevačica sevdalinki iz Himzinog rodnog kraja Sevda Katica, koja je bila njegov uzor, na vijest o Emininoj smrti otpjevala je stihove: "Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašča od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet' neće". Te stihove Himzo je dodao kao posljednju strofu Šantićeve „Emine“.
Otac Mušan svirao šargiju
Himzo Polovina pripada plejadi najistaknutijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjevača sevdalinki svih vremena, a svojim predanim sakupljanjem sevdalinki, kako bi ih sačuvao od zaborava, ostavio je poseban pečat u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi.
Osim sakupljanja i maestralnih izvedbi sevdalinki, bio je i tekstopisac, kompozitor, pjesnik, ali i ljekar. Među kolegama sevdalijama isticao se, osim senzibilitetom, rafiniranim, sitnim vibratom specifičnih orijentalnih ukrasa.
Talent za muziku naslijedio od svog oca Mušana, koji je svirao šargiju, a prve pjesme učio je slušajući pjevače iz svog rodnog kraja.
- Otac je mnogo volio pjesmu, pa bi mene, braću i sestre poredao ispred sebe, a mi bismo mu pjevali uglas. Savjetovao nas je da se uključimo u Muslimansko kulturno-umjetničko društvo „Itihad“ – govorio je Himzo, prisjećajući se oca i djetinjstva.
Poslušavši savjet svoga oca, Himzo se učlanio u dramsku sekciji MKD "Itihad", a uoči Drugog svjetskog rata pohađao je časove sviranja na violini kod profesora i maestra violine češkog porijekla Karla Malačeka.
Uporedo s pjevačkom karijerom Himzo je završio studij medicine, stekavši zvanje doktora - specijaliste neuropsihijatra. Objavio je brojne naučne medicinske radove u stručnim publikacijama. Radio je kao ljekar u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Pacijentima nije prilazio samo kao ljekar, nego kao prijatelj, sin, roditelj, zabavljač, uspješno primjenjujući metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je prvi psihijatar koji je primjenjivao muzikoterapiju u liječenju bolesnika u BiH.
Opjevao bh. gradove
Na nagovor prijatelja, 1953. godine Himzo se prijavio na audiciju za pjevače Radio Sarajeva i od tada kreće njegova karijera vrhunskog umjetnika i interpretatora sevdalinki. Ponosno je promovirao svoju Bosnu i Hercegovinu i našu najljepšu baštinu – sevdalinku, pjevajući je širom svijeta.
- Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom „geologijom“ ili takvom „anatomijom“, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Dakle, pjesmu treba "donijeti" – kazivao je o svojoj ljubavi prema sevdalinci Himzo.
Još jedna karakteristika ovog doajena sevdaha jeste da je pjevao o gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine: lijepom gradu Višegradu, postanku Banje Luke, Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, Tuzli koju je opasala guja, hairima Mehmed-paše Sokolovića...
Himzine ploče i kasete prodavane su u milionskim tiražima, a vrlo rado se odazivao i nastupao na humanitarnim koncertima, po bolnicama, domovima penzionera, domovima za napuštenu djecu... Bio je i srcem i svojim ljekarskim pozivom veliki humanist.
Šeretski duh
Polovina je bio oženjen Fikretom Medošević, s kojom je dobio kćerku Rubinu i sina Edmira. Fikreta je bila po struci ekonomistica i radila je u Zavodu za planiranje pri Izvršnom vijeću BiH, a preminula je u 83. godini, o oktobru 2018. Ponosila se svojim suprugom i njegovim djelom.
- Himzo je volio muziku, sve, od seljačkih gangi do Šopena, a posebno je volio onu narodnu, izvornu muziku svih naroda svijeta. Osim muzike, volio je i svoju struku, medicinu i bio je vrlo uspješan kao neuropsihijatar. Imao je mnogo naučnih radova, koji su skoro uvijek bili protkani muzikom – govorila je Fikreta.
Himzo Polovina je bio veliki čovjek, umjetnik i intelektualac, koji je svojim blagim pogledom i milozvučnim glasom smirivao i najnervoznije ljude. A u njemu se krio i šeretski duh, pa bi svojim pacijentima pričao viceve i pjevao vesele pjesme, koje tješe i liječe dušu.
Oživio je tada zaboravljene sevdalinke, među kojima: "Čudna jada od Mostara grada", "Vino piju age Sarajlije", "Oj, devojko, džidžo moja", "Stade se cvijeće rosom kititi", "Mila majko, šalji me na vodu", "Na prijestolju sjedi sultan", "Ja zagrizoh šareniku jabuku", "Oj, devojko Anadolko", "Magla pala od pola Saraj'va", "Okladi se momče i devojče", "Omere, prvo gledanje", "Ali-paša na Hercegovini", "Nema ljepše cure od malene Đule", "Prošetala Suljagina Fata", "Čije je ono djevojče"...
Nakon svog posljednjeg koncerta preminuo je u Plavu (Crna Gora), 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.
