Priča o Edinu Džeki nije samo priča o velikom fudbaleru. To je priča o Bosni i Hercegovini, istrajnosti, žrtvi i generacijama koje su kroz njega pronalazile razlog za ponos
Kada jednog dana odluči spustiti zavjesu na jednu od najvećih karijera koje je bosanskohercegovački sport ikada imao, iza Edina Džeke ostat će trofeji, rekordi i uspomene koje su obilježile evropski fudbal.
Dvije titule prvaka Engleske, uspjesi u Njemačkoj i Italiji, golovi u dresovima Mančester sitija (Manchester Cityja), Volfsburga (Wolfsburga), Rome i Intera samo su dio bogatog naslijeđa koje je ostavio iza sebe.
Ipak, kako piše BBC, možda će najupečatljivija slika njegove karijere biti ona nastala prije nekoliko mjeseci, kada je Bosna i Hercegovina izborila plasman na Svjetsko prvenstvo.
Dok su njegovi saigrači slavili veliku pobjedu nad Italijom nakon izvođenja jedanaesteraca, Džeko je stajao sa zavijenom rukom, iscrpljen, ali nasmijan. Bio je to simboličan prizor čovjeka koji gotovo dvije decenije nosi teret očekivanja cijele jedne nacije.
Za mnoge Bosance i Hercegovce Džeko nikada nije bio samo fudbaler.
Njegov životni put neraskidivo je povezan s pričom Bosne i Hercegovine – pričom o opstanku, prkosu i dokazivanju svima onima koji su sumnjali.
Kada je 1992. godine počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Džeko je imao samo šest godina. Djetinjstvo je proveo u opkoljenom Sarajevu, gradu koji je gotovo četiri godine bio izložen neprekidnom granatiranju i snajperskoj vatri.
Nakon što je porodična kuća uništena, živio je s porodicom i rodbinom u skučenom stanu, dijeleći svakodnevicu s ljudima koji su se borili za goli opstanak.
Kasnije je često govorio o danima provedenim u strahu i neizvjesnosti. Jednog dana majka mu nije dozvolila da ode na fudbalski teren. Istog dana granata je pogodila igralište i usmrtila nekoliko djece.
Nakon rata započeo je svoj fudbalski put u Željezničaru. Malo ko je tada mogao pretpostaviti da će visoki i mršavi dječak iz Sarajeva postati jedan od najboljih napadača svoje generacije.
U ranim fazama karijere mnogi nisu vjerovali u njega. Dobio je nadimak „Kloc“, a u Željezničaru su smatrali da su napravili dobar posao kada je češki Teplice za njegov transfer platio svega 25.000 eura.
Godinama kasnije Džeko je postao prvi fudbaler koji je postigao najmanje 50 golova u Premier ligi, Bundesligi i Serie A, potvrdivši status jednog od najkompletnijih napadača moderne ere.
Uprkos svjetskoj slavi, nikada nije zaboravio odakle je krenuo. Pomagao je svom Željezničaru, učestvovao u brojnim humanitarnim akcijama i postao prvi UNICEF-ov ambasador iz Bosne i Hercegovine.
Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine debitovao je 2007. godine. Danas je apsolutni rekorder po broju nastupa i postignutih pogodaka u nacionalnom dresu, sa 148 utakmica i 73 gola.
Bio je lider generacije koja je 2014. godine izborila prvi nastup Bosne i Hercegovine na velikom takmičenju. Nakon toga uslijedile su godine razočarenja, propuštenih prilika i bolnih poraza u baražima.
Sve se promijenilo dvanaest godina kasnije.
Bosna i Hercegovina je najprije eliminisala Vels, a potom nakon izvođenja jedanaesteraca i Italiju, te se vratila na najveću svjetsku fudbalsku scenu.
Za mnoge mlađe navijače ovo je prva reprezentacija kojoj mogu pripadati na isti način na koji su starije generacije pripadale Džekinoj, Pjanićevoj i Spahićevoj eri.
Posebnu vrijednost ovoj selekciji daje činjenica da je riječ o timu sastavljenom od igrača koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Čak 17 od 26 reprezentativaca rođeno je izvan Bosne i Hercegovine, ali su odlučili nositi grb zemlje svojih roditelja i predaka.
Jedan od njih je i Esmir Bajraktarević, junak baraža protiv Italije, čiji su roditelji nakon genocida u Srebrenici pronašli utočište u Sjedinjenim Američkim Državama.
Upravo zbog takvih priča plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo za mnoge predstavlja mnogo više od sportskog uspjeha.
U zemlji koja se i dalje suočava s političkim podjelama, ekonomskim izazovima i teretom prošlosti, trenuci zajedničke sreće imaju posebnu težinu.
Hiljade ljudi slavile su na ulicama Sarajeva do ranih jutarnjih sati nakon pobjede nad Italijom. Nije se slavila samo pobjeda, slavila se nada.
A u središtu svega ponovo je bio Edin Džeko.
Dok Bosna i Hercegovina ulazi u novo poglavlje svoje fudbalske historije, njen kapiten ostaje most između prošlosti i budućnosti. On je konstanta koja je povezivala različite generacije igrača, selektora i navijača.
Iako je zakoračio u petu deceniju života, Džeko i dalje pokazuje da ima šta ponuditi na najvećoj sceni. Pogodak protiv Velsa, asistencija protiv Italije i liderska uloga u najvažnijim trenucima najbolji su dokaz da „Dijamant“ još nije rekao posljednju riječ.
Možda je ovo njegovo posljednje Svjetsko prvenstvo.
Možda je ovo posljednji ples najvećeg fudbalera kojeg je Bosna i Hercegovina ikada imala.
Ali za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ovo bi mogao biti tek početak jedne nove, velike priče, zaključuje autor članka na BBC.
