Vladan Kosorić jedan je od časnih Goraždana koji devedesetih godina prošloga stoljeća nije prihvatio podjele, mržnju i krv, već je ostao čovjek. Autor je dva romana - IBIHINEBIH i “Što se ne javiš bratu”. Ovaj drugi, kritičari smatraju jednim od boljih ratom motiviranih romana u posljednjih 20 godina.
- U prvoj knjizi moj junak je iz Goražda. U drugoj knjizi glavni lik živi u Vankuveru. Obje priče su imigrantske, obje priče su bosanske, obje se nose s traumama koje je prouzrokovao rat - kaže Kosorić u razgovoru za “Avaz”.
Znakovi zla
Nije slučajno jedan od njegovih junaka smješten u Kanadu, jer tamo je Kosorić već 22 godine. Nacionalizam ga je otjerao, ali ljubav prema zavičaju, uspomene iz mladosti vezane uz ekonomske i sportske rezultate Goražda, „Dane kulture“ i Omladinsku ulicu, čine ga sjetnim, ali i vrlo aktivnim, jer u porukama putem društvenih mreža nacionalistima ne ostaje dužan.
Smatra da bi se Jugoslavija i bez njih raspala, ali da je sve moglo proći u miru i bez žrtava.
- Velikosrpski nacionalizam doveo je do krvavog raspada Jugoslavije. Znakova nadolazećeg zla je bilo posvuda, ali smo mi bili odveć mladi i nezainteresovani da na njih obraćamo pažnju, ili smo možda praktikovali zatvaranje očiju kao mehanizam (samo)odbrane. Na YouTubeu ima snimak sahrane Aleksandra Rankovića u Beogradu iz avgusta 1983., gdje 150.000 ljudi skandira “Leka, Leka, Leka”. Narod u iščekivanju Mesije. Stigao im je četiri godine kasnije u liku partijskog aparatčika iz Požarevca. A, 1986. objavljen je i Memorandum SANU-a, “Mein Kampf” srpskog nacionalizma. Koga ne mrzi nek' čita, ja jesam. U pitanju je jedva nekih četrdesetak stranica, sve što tamo piše doživjelo je svoju realizaciju početkom 90-ih - podsjeća Kosorić.
Zijina sudbina
Zbog posla je s porodicom 1991. otišao u Zaječar, gdje je živio kao “vojno sposobni Srbin iz Bosne u ilegali”. Potcrtava da je do rata u BiH došlo voljom Beograda, a kasnije mu se pridružio i Zagreb. Odluke o ratovima u Bosni nikada nisu ni donošene na njenoj teritoriji, kaže Kosorić.
Taj dio života opisuje kao vrijeme tuge, straha, neimaštine, bespomoćnosti. Uz pomoć prijatelja, 1994. sa suprugom i kćerkom odlazi za Kanadu. U Vankuveru je dobio sina. Bosna je danas izvor njegovih frustracija, bijesa i tuge, jer strah je u njoj još sredstvo manipulacije. Ganula ga je sudbina Zije Ribića, Zvorničanina koji je izgubio devet članova porodice, a oprostio zločincima.
- Kontrast njegove ljudskosti naspram zvjerstva njegovih dušmana ostavlja nas nijemima. Zbog Zije Ribića i drugih zija ovaj svijet još postoji - kaže Kosorić.
On, ipak, vjeruje u ideju BiH, zajedničke države njenih naroda, kao u jedini mogući historijski ishod, ali će, zaključuje, to biti dug i bolno spor proces koji će iziskivati mnogo strpljenja, vještine i pameti.
Davanje imena "Radovan Karadžić" studentskom domu čak ne može biti ni loš vic
- Isto je studentskom domu dati ime “Radovan Karadžić” ili “Adolf Hitler”, a jedina razlika je u tome da bi se Hitler možda mogao shvatiti kao šala. Timur Vermes napisao je humorističnu knjigu u kojoj se Hitler danas pojavljuje u Njemačkoj, nesvjestan promjena koje su se desile u svijetu i postaje medijska senzacija. Naziv “Radovan Karadžić” čak ne može biti ni loš vic. S Karadžićem u vezi ništa danas ne može biti smiješno. Naravno, iza davanja imena studentskom domu na Palama ne stoji nikakav šaljivdžija, već precizno utvrđena agenda. Oni koji vode srpski narod u Bosni ostavljaju za sobom “nagazne mine” koje će se aktivirati kad god se načini korak u pravcu građenja zajedničke budućnosti - ističe Kosorić.
