Nadzorni odbor BH Telecoma ponovo je zakazao Skupštinu ove kompanije za 20. juli, na kojoj je jedna tačka dnevnog reda posebno zaparala oko manjinskim dioničarima ove kompanije. Naime, odlučivat će se o odobravanju akvizicije kompanije Telemach, za koju je nezavisna revizija već utvrdila da je precijenjena za najmanje 200 miliona KM.
Podsjetimo, Skupština dioničara BH Telecoma, koja je bila zakazana u martu, nije održana jer Vlada FBiH nije iznijela svoj stav o štetnoj kupovini Telemacha, koja prijeti da potopi najuspješniju državnu kompaniju. Vlada FBiH ima 90 posto udjela, dok 10 posto drže mali dioničari, koji strepe da će Vlada FBiH ubiti njihovu „zlatnu koku“, koja donosi dividente.
Kada je premijer FBiH Nermin Nikšić obustavio posao, počelo je varničiti između njega i glavnog agitatora ove investicije Elmedina Konakovića. Konaković po svaku cijenu želi nastaviti s pljačkom, uprkos nerealnoj cijeni i evidentom talu, čiji je dio. Nikšić je zaustavio posao, ne želeći u zatvor zbog poslova svog koalicionog partnera.
Pitanje odgovornosti
Nikšiću je, osim prenapuhane cijene za kupovinu posrnulog Telemacha, najspornije bilo to što je Vlada FBiH bila ta koja je trebalo da izda nalog BH Telecomu za kriminalni posao, što je i javno priznao u TV nastupu.
Otkupna cijena Telemacha od 672 miliona KM je bez kamata za kredite, s kojima bi ovaj iznos trebao porasti za još 50-ak miliona KM. Da li se i šta se u tom smislu promijenilo, pokazat će naredni koraci koalicionih partnera, ali je nova Skupština zakazana.
U zajedničkom TV nastupu, koji je trebao pokazati da odnos između partnera nije narušen, Nikšić se pomirio s pljačkom pod uslovom da odgovornost za nju preuzme Uprava BH Telecoma, a ne Vlada FBiH, koja bi trebala samo da svojoj kompaniji da „preporuku“ a nikako nalog, kako je planirano.
Ipak, on ne može izbjeći odgovornost jer kupovinu na predstojećoj Skupštini ionako mora odobriti Vlada FBiH, kao većinski vlasnik, preko svoga predstavnika.
Konaković i dalje zagovara realizaciju transakcije, uz naivno ograđivanje da kao ministar vanjskih poslova nema direktnu operativnu nadležnost u samom procesu. Međutim, nesvjestan je da njegovi javni nastupi dokazuju da je politički najodgovorniji za oblikovanje tog pravca odlučivanja.


