U 1.425 dana sarajevske opsade u nesreći koja je zadesila rodni grad Jasmine Gutić, specijaliste ginekologije i akušerstva, dok su se čuli jauci i plač ranjenih u Vojnoj bolnici, doktorica je doživljavala najljepše stvari koje su joj se mogle desiti u tom periodu. U velikom strahu, neimaštini, hladnoći... doktorica Gutić porađala je majke i svaki prvi plač tek rođenih beba doživljavala kao novu pobjedu.

Najveći uspjeh

- Pored svih životnih uspjeha, bilo profesionalnih, porodičnih, prijateljskih..., ja svojim najvećim uspjehom smatram ono što sam uradila u ratnom periodu. U situaciji kada niste sigurni hoćete li dočekati sutrašnji dan i u kakvom stanju ćete biti, žene su, na moju radost, odlučivale rađati djecu, a moje kolege i ja smo im u tome savjesno pomagali - govori Gutić.

U ljeto 1992. godine, prvi put u historiji tadašnje Vojne bolnice, današnje Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš", osnovalo se porodilište. To porodilište se zadržalo uz inicijativu doktorice Gutić i do danas.

- Veliko ime u historiji medicine, posebno ovog grada i ratnog perioda je profesor Abdulah Nakaš, koji je bio moja najveća podrška. Ovo porodilište u ratu bilo je nametnuto jer je srušen jedini objekt za porodilje na Jezeru. Tada su žene počele dolaziti u Vojnu bolnicu.  Na početku sam bila sama, a kasnije sam nastavila raditi s kolegama. Izuzetna su mi podrška bili Abdulah i Bakir Nakaš, doktori Puzić i Spahić, sestre Muftić, Mandro..., koji su čitav rat iznijeli radeći po cijeli dan i noć - kaže Gutić, koja je napunila 40 godina radnog staža prošle jeseni te otišla u penziju.

Pacijenti su bili najsigurniji u jednom dijelu bolnice koji je pripadao radiologiji, a bio je predviđen za specifične uvjete, bez ijednog prozora.

- U toj prostoriji smo proveli čitav rat. Na nekom improviziranom stolu porađali smo žene, a potom su tu boravile i bebe. Nikada neću zaboraviti osmijeh majke koja izlazi s bebom napolje. Snijeg, hladnoća i sve ostale nedaće, a ona ipak izlazi s osmijehom i mi ih pratimo kao nešto najljepše što se moglo ispratiti iz te bolnice. U tom apsolutnom padu nataliteta sva ta djeca rođena su iz inata - prisjeća se doktorica.

Osim ratnog porodilišta, u tim prostorijama ljekari su primali i ranjenike, previjali ih, pregledali, obavljali operacije..., sve to u jednom bezuvjetnom objektu.

Prozorska folija

- U toj prostoriji, kao najsigurnijoj, radili smo bez imalo svjetla. Pomogle su nam najviše lampe koje smo dobili u donaciji. Ličile su na one rudarske, s baterijama na potiljku. Uz pomoć tih lampi smo porađali, ali i vadili bebe na vakuum, odnosno uz pomoć instrumenata. S obzirom na to da nije bilo struje, imali smo vakuume na nožni pogon, pa je tako jedna od sestara sa strane pumpala, a jedna svijetlila, dok smo mi bebu izvlačili... I pod tim svjetlom smo i šivali žene - prisjeća se Gutić.

U tom periodu, zbog ratnih djelovanja, stresa i nepravilne ishrane trudnica, porastao je broj pobačaja i prijevremenih rizičnih poroda.

- Nekako smo se nosili s tim i izvlačili smo neka svoja znanja, za koja nismo ni bili svjesni da ih imamo. Sjećam se jedne porodilje koju smo nakon carskog reza smjestili u sobu na prvom spratu. Nekih pola sata nakon toga zvala me je žaleći se na bol u stomaku. Mislila sam da je ožiljak, ali kada je rekla da je nešto pogodilo, podigla sam prekrivač i šokirala se. Ugledala sam i na prozorskoj foliji rupu kroz koju je prošao metak koji je našao put do njenog prednjeg trbušnog zida. Da je ona ležala u toj sobi prije poroda, to bi bila sigurno i povreda djeteta, ali, nasreću, sve se dobro završilo - priča doktorica.

Nijednog trenutka nije poželjela da nije u toj bolnici, kako kaže, niti je osjećala umor i strah. Sa svojim kolegama je pomagala hrabrim ženama koje su u njima vidjele svu podršku i sigurnost.

- To su bili naši prijatelji, poznanici, komšinice, izbjeglice koje su u nama vidjele nekoga ko im može pomoći. Moja najveća životna satisfakcija je što nijedan dan nisam izašla na ulicu, sve do danas, a da me nije zaustavila neka od majki da mi pokaže svoje dijete. To su veliki momci i djevojke, najbolji studenti medicine, tehničkih nauka... Nikada neću zaboraviti te porode koji su u nama izazivali trenutke sreće, ali i strah i pitanja do kada će ovo i kako trajati, s čim će odrasti ta djeca. Međutim, to su danas zadovoljna, uspješna i zdrava djeca - ističe Gutić.

Heroina u bijelom smatra da je učinila mnogo, ali, kako kaže, možda je mogla i više. Kada se desi da joj neko postavi pitanje koje niko ne želi čuti, šta ako se desi sve ponovo, doktorica kaže da bi opet bila tu, bez obzira na sve.

- Sjećam se kada bismo ujutro pustili bebe kući, sve su u licu bile crne, a naročito njihovi nosići, od onih uljanica u toj prostoriji. Najvažnije je da u tim improviziranim uvjetima nismo imali krvarenja niti smo gubili ženu. Nije bilo komplikacija i trudnoće su imale neki normalan tok, iako se nisu kontrolirale. Kako bi i mogle da se kontroliraju u tih devet mjeseci kada nisu smjele izaći iz podruma - zaključuje doktorica.

Dani provedeni u bolnici tokom opsade Sarajeva oni su na koje je ponosna, pogotovo jer ne pamti niti jedan incident ili negativnu reakciju pacijentice.

- Bilo je i ranjenih trudnica, ali, nasreću, nismo imali direktnih povreda beba. U našem poslu nastup je vrlo važan. Povjerenje, priča i razgovor su najbitniji. Valjda se vremenom stekne iskustvo i nekako znamo koje su to rečenice što otvore put ka uspješnoj saradnji - ističe Gutić.
 
Sjećanja blijede

Porodilište je bilo najosjetljivije odjeljenje, ali i žene su u ratu bile najranjivija kategorija. Kako kaže doktorica, počinjeno je strašno nasilje nad ženama na području cijele BiH.

- Pamtim trenutak kada je u bolnicu utrčala bosa žena, s ogromnim stomakom, pred porod, a u rukama je nosila dječaka od dvije ili tri godine. Čim sam je vidjela takvu, znala sam odmah da to dijete nije živo. Imalo je teške povrede od granate, a ona je samo govorila da ga spasimo, pa pod cijenu da ona ne živi... Trebalo nam je puno razgovora s njom. To su scene koje se nikada ne mogu zaboraviti. Ta majka je poslije došla i na porod, dobila je drugo dijete, ali to nije nadomjestilo gubitak - prisjeća se doktorica.

U takvim okolnostima doktorica je bila i psiholog i uvijek su imali vremena za pacijente. Traume koje ostaju kod majki, ali i kod akušera čine iskustva s mrtvih novorođenčadima.

- Zauvijek ostaju traume, ali pomalo sjećanja blijede. U tom periodu nas je očuvala neka sila koju niko ne zna objasniti. Kako su se tada porodi dešavali, da se sada nešto zakomplicira, pomoći možda ne bi moglo ni deset ljekara, a mi smo sve uspješno završavali - ističe Gutić.

Kolega mi je rekao da krvarim

Doktorica Gutić nikada nije osjećala fizički umor, ali ni bol u trenutku kada je zadobila povredu od granate.

- Tog sunčanog dana bila sam u ordinaciji sa svojom sestrom, u doba kada je autobus sa zaposlenicima polazio i dok su se pacijenti malo sunčali u krugu bolnice. U tom trenutku eksplodirala je jedna granata. Potrčali smo da spašavamo naše ranjenike. Nakon trijaže u sali, kolega mi je rekao da i ja krvarim. Ništa nisam osjetila, a geler mi je ušao u potkoljenicu. Tek kada smo sve previli, legla sam da i meni očiste ranu - priča doktorica.

Porodila svoju kćerku u istoj bolnici

Svoj dom doktorica je zamijenila prostorijama bolnice. Njena kćerka je tokom rata išla u gimnaziju, a suprug na posao. Nakon vijesti o masovnim ranjavanjima zanimala je samo lokacija, jer se brinula za njih, a nije imala telefonsku vezu.

- Danas je moja kćerka majka dječaka koji ide u šesti razred i ja sam je porodila u ovoj bolnici. Dijelila je sa mnom sudbinu, nije imala mamu kod kuće, ali znala je da sam ja u humanoj misiji. Sve su mi oprostili, a moji majka i otac preuzeli su svoje moje obaveze dok sam ja bila u bolnici i pružili veliko razumijevanje - ističe Gutić.

Pamtim trenutak kada je u bolnicu utrčala bosa žena, s ogromnim stomakom, pred porod, a u rukama je nosila dječaka od dvije ili tri godine. Čim sam je vidjela takvu, znala sam odmah da to dijete nije živo