Subota, 1. novembar 

Vezani pred Ambasadom

Trinaesti dan štrajka borbe za pravdu i dostojanstvo. Dan očaja i beznađa. Izjave i osude Ivana del Vekija (Vechio), ambasadora Republike Hrvatske u BiH, upućene vezanim radnicima koji su očekivali bar minimalan pomak u rješavanju njihove agonije. Da stvar bude gora, dopis koji je objavljen na FTV-u od stečajnog upravnika Pere Hrkača da su u toku pregovori sa „Željeznicama FBiH“ je prihvaćena s oduševljenjem, da bi se u toku dana ispostavilo i saznalo da je to notorna laž. Sve to je utjecalo na nas, a ja sam završio u ambulanti. Taj dan nam je bio izuzetno težak, gledam umorne iznemogle kolege, razmišljajući zašto ispaštamo zbog kriminala koji je neko drugi napravio. 

Nedjelja, 2. novembar

Čekajući Godoa...

Dan dosta sličan prethodnom, samo što je do izražaja došao veći umor zbog neprospavane noći u zgradi Sindikata na Skenderiji. Ta zgrada nam je postala draga, jer nam je bila utočište. Uslovi spavanja na stolicama i podu dobro su nam dolazili nakon višesatnog stajanja na hladnoći i propuhu koji nas je uništavao. Svi su se razboljeli. Prehladili. Nerijetko pomišljam na svoju porodicu. Poželim da sam kući s njima, ali u meni proradi „crv“ koji mi ne da odustati. Pratimo medije, internet-portale, tražimo informaciju u iščekivanju da nam se neko javi. Pomišljam da bi najbolje bilo otići iz BiH. Ali opet, gdje da idem, u ratu sam ranjavan braneći ovu zemlju. Proveo sam dan čekajući Godoa...

Ponedjeljak, 3. novembar 

Svjetlo na kraju tunela

Početak novog dana štrajka nije obećavao ništa. Vapaji prema vlastitoj državi i vlasnicima naše firme iz Hrvatske, koja je članica Evropske unije, nastavljeni su. Stojeći u koloni, gledajući u sjedište Ambasade, vidim maglu i zgradu iz koje sam očekivao nešto što bi moglo zadovoljiti mene i moju porodicu, ali to se ne događa. Po povratku u zgradu sindikata dobivamo informaciju da je naša vlast shvatila vapaje, očaj i agoniju u kojoj se nalazimo i da će naredni dan preduzeti korake u zaštiti nas radnika, građana BiH. To nam je ulilo dodatnu snagu i vjeru u svjetlo na kraju tunela. Da li će se to dogoditi, znat ćemo nakon sastanka u Vladi Federacije BiH s ministrom Enverom Bijedićem. 

Utorak, 4. novembar 

Kardinalna greška

Nakon današnjeg sastanka u Vladi FBiH vjerujemo da će sve krenuti nabolje, puni optimizma sjedamo za sto s ministrom Enverom Bijedićem, predstavnicima Porezne uprave. Dvosatni sastanak je protekao odlično. Naziru se neka rješenja. Ono što je najbitnije, Pero Hrkač, stečajni upravnik „Gredelja“ iz Zagreba, konačno je najavio svoj dolazak. Sutra bi se konačno trebali sresti s njim. Puni poleta, zadovoljni što nas je konačno neko primijetio, odlučili smo ostale kolege poslati kući i na taj način prekinuti štrajk. Bila je to kardinalna greška. Hamzanija Ankić i ja također odlazimo kući, ali se sutra vraćamo u Sarajevo kako bismo se sastali s Perom Hrkačem i predstavnicima „Željeznica FBiH“. 

Srijeda, 5. novembar 

Dan ravan katastrofi

Došli smo u Sarajevo. U Domu sindikata s našom pravnicom se pripremamo za sastanak s Hrkačem. Dobivamo informaciju da je dva sata kasnio na sastanak sa predstavnicima „Željeznica FBiH“. Normalno, to je primjer koliko mu je stalo da riješi naše probleme i višemjesečnu agoniju. Iznerviran njegovom bahatošću, naslućujem da će današnji dan biti ravan katastrofi. Nema više one euforije. Postajem sve više sumnjičav. Odlazimo u zgradu Ambasade Hrvatske i čekamo ispred da dođe i gost iz Zagreba. Nakon pola sata on dolazi, pored nas je prošao kao da smo psi. Samo su nam službenici kazali "morate pričekati, da se gospodin malo odmori". A to što nas niko godinama ne pita jesmo li umorni, gladni, žedni, bolesni, to je uredu. Konačno smo ušli u zgradu AmbasadE na razgovor s njim. Ispostavit će se da je on došao samo da kupi vrijeme. Ni jedno konkretno rješenje nije ponudio. Nije čak rekao ni da će nam makar jednu plaću od 32 zaostale isplatiti. 

Četvrtak, 6. novembar 

Borba s vjetrenjačama

Novi sastAnak u Vladi FBiH. Nakon što nas je Pero HrkaČ, stečajni upravnik iz Zagreba, iznevjerio, na novom sastanku odlučeno je da naše preduzeće ide na javni natječaj, na kojem ga može kupiti bilo ko. Najvjerovatnije do decembra naše preduzeće "Gredelj-Revom" će biti prodato. To za nas radnike može značiti potpuni kraj. Srušile su nam se nade da bismo mogli prijeći u vlasništvo „Željeznica FBiH“. Nakon sastanka odlazim kući, agonija se nastavlja. Toliko toga smo očekivali, a ništa nismo riješili. Ovo je istinska borba s vjetrenjačama.

Petak, 7. novembar 

Sabiram utiske

Zašto je trebalo da radnici ponizno traže svoja prava vezanih ruku, nemoćni, gladni, bijedni i jadni, da traže ono što im pripada, a dobiju ono što je neko bio dužan da na vrijeme uradi. Žalosno je što imamo preglomazne vladajuće strukture, a da nijedna nije izvukla pouku iz poruke koju je narod poslao u februaru. Jedino što me pogađa je to što država u kojoj sam rođen i u kojoj živim dozvoljava da neko iz susjedne države dolazi i ponižava nas nudeći nam od ničega ništa. Sabiram utiske, ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo decembar, kada će Porezna uprava pokrenuti aukciju.