Cijelih 25 godina nakon pada Berlinskog zida albanski i srpski nacionalisti upiru prstom u posthladnoratovsku Zapadnu Njemačku, kako bi dokazali da nacionalno ujedinjenje dovodi do funkcionalne države. Međutim, njihovi susjedi ne dijele takve stavove i smatraju da se tu radi o aktu otvorene agresije.
Nekoliko primjera
Usprkos raspadu Jugoslavije s početka 90-ih, samo Slovenija može tvrditi da je etnički homogena država bez značajnog broja svojih sunarodnjaka izvan granica te države s kojima bi se trebala ujediniti. Sve ostale postjugoslavenske države etnički su izmiješane i barem jedna nacija ima svoju „matičnu državu“ izvan granica one u kojoj živi i ta država je u prilici da potiče iredentističke tendencije.
A iredentizam je najjači tamo gdje određena administrativna jedinica ima većinu. Primjer za to je Kosovo i odnos prema Albaniji. Ili Republika Srpska i njen odnos prema Srbiji. Također, imamo i situacija gdje jedna etnička skupina postaje sve dominantnija u područjima uz granicu u drugoj državi. Takva je situacija s Albancima uz granicu Kosova i Makedonije i juga Srbije, Bošnjacima Sandžaka ili Hrvatima u zapadnoj Hercegovini.
Iredentistički nacionalizam je pritajena snaga u većini društava. On postaje izraženiji tokom nacionalnih trauma ili uspona i uzima različite oblike manifestacije. U slučaju Albanaca, posebno je zanimljiv taj fenomen, s obzirom na strasti koje su se razbuktale nakon nedavnog incidenta na fudbalskom susretu Srbije i Albanije u Beogradu.
Međutim, do sada se erupcija nacionalizma nije iskoristila ni na Kosovu ni u Albaniji, ali čak ni među Albancima u drugim državama regiona. Nijedna iole značajna partija Albanaca nije pokušala profitirati iz incidenta. No, to se može brzo promijeniti ako dođe do eskalacije u odnosima i ako se albanske manjine nađu na novom udaru. U takvoj situaciji značajan broj Albanaca osjećao bi se frustrirano zbog izostanka političke akcije i to bi moglo biti plodno tlo za stranke koje se žele okoristiti nezadovoljstvom zbog statusa quo.
No, albanski lideri mogu nacionalizam iskoristiti na pozitivan način. Oni ne trebaju gledati u to šta to (loše) rade susjedi Albancima, već isticati nacionalni ponos, historijsko naslijeđe i državotvornost. Evo korisnog primjera za takvu praksu. Nakon pada komunizma, poljske političke partije iskoristile su nacionalni ponos i identitet kako bi izgradile jake demokratske institucije i jaku državu s naprednom ekonomijom. One se nisu bavile nastojanjima da se Poljskoj vrati teritorij koji su joj oteli Sovjeti.
Refleksija na BiH
U slučaju Albanije, nacionalizam se treba fokusirati na izgradnju uspješne države s jakom ekonomijom u kojoj se nesposobnost i korumpiranost odbacuju kao „nealbanski“ fenomen. Time bi se mogao postaviti primjer za ugled drugim državama pogođenim stagnacijom i rakom korupcije.
U nekoj daljnjoj budućnosti, nema razloga zašto Albanija i Kosovo ne bi stvorili konfederaciju unutar Evropske unije i NATO-a, pod uvjetom da su obje države ekonomski produktivne i promoviraju sigurnost u svom susjedstvu. Zagovarati takvu mogućnost u vrijeme uzburkanih emocija i neadekvatnog ekonomskoj i institucionalnog razvoja vodi u regionalni sukob. Ako bi do toga došlo, produbila bi se i nestabilnost u BiH, gdje bi srpski lideri nastojali da pariraju panalbanskom usponu.
U doglednoj budućnosti nastojanja da se stvori jedinstvena albanska država naišla bi na izuzetne otpore u Briselu i Vašingtonu. To bi, vjerovatno, dovelo i do pogoršanja odnosa sa Zapadom i nazadak u procesu EU integracija, gdje je Albanija nedavno dobila status kandidata za ulazak u Uniju. Isto tako, susjedne države bi dobile izgovor za daljnje ograničavanje prava manjina pod izgovorom da se jednostavno štite od separatizma i podjele.
Jednostavno, Balkan zasigurno nije Njemačka.
