Dok je 8. aprila 1992. godine s osmog sprata tadašnje sarajevske Vojne bolnice gledao kako padaju granate na njegov rodni grad i na ulicu u Starom Gradu gdje mu je bila sama majka, doktor Bakir Nakaš donio je odluku da napusti bolnicu i Jugoslavensku narodnu armiju (JNA).

U podrumu

- Tada su postojale liste za likvidaciju ljudi i ja sam, navodno, bio na jednoj. Savjetovali su mi da, nakon napuštanja bolnice i Armije, ne spavam u kući, da bježim... No, nisam to slušao. Iako sam se susretao sa stavovima pojedinaca koji su me zbog uniforme koju sam ranije nosio, odbijali. Kad sam se prijavio u Teritorijalnu odbranu, rekli su mi da im ne trebaju četnici - sjeća se Nakaš prvih dana agresije na BiH.

Ipak, mjesto je pronašao u Kliničkom centru Koševo, odakle je i počeo nakon završenog studija medicine.

- To je mjesto koje mi je mnogo pomoglo i odakle sam počeo sa stečenom diplomom. Vratio sam se u tom ratnom periodu na Infektivno odjeljenje, gdje sam ranije i specijalizirao zarazne bolesti. To je vrlo interesantan odabir, jer sam bio bakterofob. Mislio sam da je to nešto opasno, ali čim sam ušao u posao, sve sam zaboravio i s ljubavlju se tome posvetio - ističe Nakaš.

Njegov boravak u Kliničkom centru kratko je trajao, dok JNA nije napustila Vojnu bolnicu.
 
- U Vojnoj bolnici preostalo je samo 35 zaposlenih od nekadašnjih 600. Tada su rekli da bih ja bio podesan za poziciju direktora. Pristao sam, računajući da će to biti kratko, ali sam na tom mjestu ostao sve do prošle godine. Tada sam, dijeleći sudbinu Sarajeva, bez hrane, struje, medicinskog pribora... dobio zadatak da organiziram službu. U tim uvjetima nisam imao na koga da se oslonim – govori doktor.

Stari tim bolnice se vratio pa su došli do broja od 200 zaposlenih. U bolničkom timu Bakir Nakaš imao je i svog pet godina starijeg brata, cijenjenog Abdulaha Nakaša, po kojem bolnica, nakon njegove smrti 2005. godine, nosi ime.

- U tom teškom periodu Abdulah je imenovan za glavnog hirurga Oružanih snaga, što je dalo veliki značaj instituciji. Pokazao je veliko umijeće. Čitava organizacija bolnice je koncept koji je on imao u glavi - naglašava Nakaš.

Ipak, iako su se organizirali, prvih dana bili su bez pacijenata. Većina ih je, kako kaže Nakaš, odlazila u Klinički centar na Koševu, jer nisu znali šta se dešava u bolnici nakon napuštanja JNA.

- Prve pacijente smo dobili tako što sam ja, dok je bilo granatiranje u Ferhadiji, otišao kolima Hitne pomoći i s Ortopedije, praktično, ukrao pacijente. Ti su pacijenti otvorili bolnicu i nakon toga nisu prestajali dolaziti. Ponosan sam na ljude koji nisu žalili sebe, na svoje zaposlenike koji su radili 24 sata dnevno bez prestanka pa tako po četiri do sedam dana. Pravili smo te sedmične dežure. Krasila nas je spremnost da pomognemo jedni drugima i to se nikada ne može vratiti - kaže doktor.

Nakon prvih granata koje su u maju direktno pale na bolnicu i pogodile glavne prostorije, Nakaš je organizirao prelazak s gornjih spratova u podrume.

Bakir Nakaš ispred Vojne bolnice u ratu

Radili timski

- Oni koji su napustili bolnicu, uniformisani, obećali su nam da će nas razoriti, što su i pokušavali. Morali smo drugačije razmišljati, sigurnosno. Koliko smo uspjeli, govori činjenica da smo imali samo jednu ubijenu osobu u krugu bolnice i troje ranjenih pacijenata, a pogođeni smo više od dvjesto puta... - ističe Nakaš.

Za Vojnu bolnicu je karakteristično da su logističke službe radile bez imalo prekida. Svakog dana su se spremala tri topla obroka, a kuhanje i sterilizacija su se obavljali ložeći peć na drva.

- U bolnici smo imali porodice s djecom, protjerane s Grbavice, koje su tu, praktično, živjele. Bili smo jedna velika porodica. Imali smo veliku volju za inovacijom i želju da napravimo nešto što nije moguće. Prvi smo primijenili oksigen koncentrator za snabdijevanje kisikom ljudi koji su u operacijskim salama. Inovirali smo i praktično kreirali "sarafiks", sarajevski ratni fiksator, koji je napravljen u 4.000 primjeraka i spasio je skoro 8.000 amputacija. Proizveli smo nešto manje od 100.000 boca infuzijskih otopina, i nismo imali nijednu pirogenu reakciju na sve to - naglašava bivši direktor bolnice.

Iako je bio na poziciji direktora i nije direktno radio sa pacijentima, uvijek se trudio da pomogne svojim zaposlenicima i da im osigura prostor, hranu i lijekove.

- Mi smo sve radili timski. Čudno je ako kažem, mislim da ne postoji papir na kojem sam napisao da nešto naređujem, jer je sve bio dogovor. Znao sam istovarati lijekove, pomagati s unošenjem ranjenika, čuvao sam kuke, asistirao… - sjetno govori Nakaš.

Dobru komunikaciju među zaposlenicima osjećali su i pacijenti, ali je, kako govori sagovornik, najveseliji bio njegov brat Abdulah zbog kojeg je i upisao medicinu, jer je imao njegove knjige.

- U bolnici nikada nismo bili braća. Poprilično smo različiti, on je volio hirurgiju, lov, pjesmu, zabavu i druženje... a ja sam više okrenut porodici, prema manjem okruženju.  Vjerovatno se pokušavao osloboditi stresa koji je nosio hirurški posao, što pokazuje i činjenica da je umro u 61. godini, ali nas veže to da sam sve operacije koje je on imao, imao i ja na istom mjestu. On mi je otvarao vrata i ukazivao na ono što me čeka - govori doktor.

Emotivni susreti

U podrumskim prostorijama odjekivao je Abdulahov recital.

- Uvijek je recitovao i pjevao. U sali je vladala vesela atmosfera, a što je bilo napetije, on je glasnije pjevao. Tim smo se svi vodili i pravili ugodnu atmosferu u bolnici. Zato, kada me danas pitaju kada mi je bilo najlakše, opet izdvojim taj ratni period - ističe Nakaš.

Susret sa smrću neizbježan je u doktorskom poslu u bilo kojem periodu. Kako kaže Nakaš, bol i patnja pacijenata i njihovih porodica nekada su bili razlog da se smrt čekala kao lijep ishod.

- Moje emocije su bile daleko više izbrušene, nisu se mogli vidjeti ni tuga ni žaljenje. Iako, kada su prijatelje, porodicu, poznanike... dovodili u ratnom periodu, bilo je teško, ali za njih sam bio nekako siguran da su jaki. Emotivniji su nam bili susreti s nepoznatim pacijentima, njima sam više pažnje pridavao - kaže Nakaš.

I danas, iako penzioner, uvijek razmišlja kroz prizmu medicine.

- Svjestan sam bio na početku, ali i danas, nakon 40 godina radnog staža, da je raditi u zdravstvu prilično zahtjevno. Ako hoćete da budete ljekar ili profesionalac, morate da to odaberete zbog humanističkog razloga i da čitav život posvetite tom poslu. Ja se još sjećam svojih pacijenata, nekima znam i boju očiju, krevet, sobu i dijagnozu - zaključuje Bakir Nakaš.

Otac umro 1992. od infarkta

Početak rata doktoru Nakašu zasjenio je gubitak oca.

- Dežurao sam u bolnici 2. marta 1992. kada me je majka nazvala i rekla da je otac otišao po cigarete i da se nije vratio. Sačekali smo tri sata i kako nije dolazio... zvali smo bolnice, policiju... ali nije mu bilo traga. Onda je supruga nazvala mrtvačnicu i tu smo ga našli. Doživio je infarkt, bio je veliki emotivac i stanje u kojem je njegov grad, gdje smo Abdulah i ja, prosto nije mogao izdržati - prisjeća se doktor.

Podrška supruge

Doktor ističe da za svoju uspješnu predanost poslu može zahvaliti supruzi, koja se tokom rata brinula o djeci i porodici.

- Supruga je profesorica na Medicinskom fakultetu i sudjelovala je aktivno cijeli ratni period, ne napuštajući studente, ali je i odgajala naše dvoje djece, koja su  1976. i 1979. godište. Meni je bilo važno da smo svi tu. Iako je bilo poziva da napustimo grad, ipak smo odlučili da budemo dio historije i da pomognemo - ističe Nakaš.

Rizične situacije

Mnogo je rizika bilo i za zaposlenike bolnice u periodu opsade Sarajeva. Doktor Nakaš se dva puta našao u takvoj situaciji.

- Prvi put je bio kada sam u kancelariji na trećem spratu upalio svjetlo i vodio razgovor sa svojom sekretaricom Mevlidom Šljivo. U sekundi, kroz najlonski prozor prošao je metak, koji je mene zaobišao, ali je pogodio Mevlidu u nogu. Uzeo sam je u naručje i kroz mračno stepenište odnio do hitnog odjeljenja, gdje je operirana. Drugi put je bila kritično na sastanku sa dvojicom profesora, kada je metak prošao između moje glave i jednog od profesora te, srećom, završio u zavjesi - sjeća se doctor.

Ponosan sam na svoje zaposlenike koji su radili 24 sata dnevno bez prestanka pa tako po četiri do sedam dana

4.000 primjeraka sarajevskog fiksatora “sarafiks” kreirano

100.000 boca infuzijskih otopina proizvedeno