Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ 

Već dugo je svakom ko iole pomnije prati i osobito onom ko je sposoban da temeljito prosuđuje stanje stvari u našoj zemlji u okvirima i kontekstu historijskih i političkih zakonitosti koje vladaju svijetom politike jasno da je davno prošlo vrijeme sadašnjem režimu. Ovaj režim, prije svega, nema nikakvog historijskog utemeljenja, nije deriviran iz hiljadugodišnje naše historije i njenih zakonitosti, nego je on tvorevina momentalnih i to za sve nas nesretnih okolnosti iznuđenih zbivanjima i ambicijama drugih zemalja, zbog čega je u uvjetima bilo kakve želje za sređivanjem stanja u našoj zemlji nužno da cijeli sistem organizacije našeg političkog svijeta i prvenstveno naše države mora da doživi veoma bitne promjene da bismo mi mogli naći izlaz iz stanja permanentne krize i to takve koja se u svima aspektima stalno pojačava i pogoršava. Zašto je to bilo od početka nužno i zbog čega je to sada više nego urgentno. 

Vladavina sile

U nastajanju strukture bosanske države sudjelovali su optimalni faktori prirodne konstitucije njenog tla, višereligijski sastav njenog stanovništva još iz antike, kao i načelo tolerancije koje je naslijeđeno iz antičkog doba, održano kroz rani i zreli srednji vijek i usavršeno u osmanskom periodu, tako da je naša zemlja u novu historiju, nakon pada osmanske vladavine, ušla kao multinacionalna i multireligijska, ali nedjeljiva teritorija, što su poštovale sve razumne vlasti koje su u prošlosti postojale, a negirale samo krajnje nacioanalističke srpske i hrvatske vlasti, tj. ona ustaška i ona koju su stvarali Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić i njihov pulen Radovan Karadžić. 

Naravno da se nasilja nad historijom uvijek plaćaju ljudskim životima, a u situaciji koja je proizvedena u našoj zemlji nakon pada komunizma račun tog divljanja nacionalšovinizma platili smo mi, Bošnjaci. Međutim, stvar nije mogla ostati samo na nama i ono što se dešava danas, a to je da niko u ovoj zemlji ne može biti zadovoljan stanjem stvari i svojih prava, pokazuje samo da je u našoj zemlji, Bosni i Hercegovini, nemoguće izgrađivati bilo kakvu demokratiju ili ljudski način života i odnosa bez poštovanja interesa svakog od naših naroda i svih naših ljudi, zapravo samo poštovanje interesa svih građana naše zemlje osigurava uvjete za poštovanje interesa i svakog od naših naroda. 

Stavljati narod ispred građanina ili građanina ispred naroda, u prioritetu prava je pogrešno jer su ta prava uzajamna i nijedan narod u ovoj zemlji ne može biti siguran i zadovoljan ako to nisu i ostali. Država koja je stvorena na negaciji svih poznatih zakona i načela izgradnje demokratskih država ne može se normalno razvijati, jer logika sile nastavlja djelovati iz same njene strukture čak i onda kada sila nije više glavni jezik kojim vladajuća politika govori. Vladavina sile u obliku nelogičnosti, odsustva prava i jednakih interesa onemogućava svaki stvarni ekonomski, politički, duhovni, kulturni i društveni napredak. 

Sistematsko posmatranje i proučavanje naše političke situacije i unutrašnjih političkih odnosa pokazuje da su nasilje, teror, prijetnja, ponižavanje i diskriminacija u svim pravima bili glavni i dominantni politički sadržaj našeg političkog i državnog života. Dvije trećine stanovnika ove zemlje je nužno nezadovoljno svojim položajem i pravima i to zbog toga što je naša zemlja izdijeljena na tri zone u kojima upravljaju ideje ostvarenja nacionalnih političkih ciljeva i programa i dominiraju politički nacionalizmi. 

Ostatak genocida

Niko ne treba da polazi i smatra da je normalno to što su te zone u velikoj mjeri očišćene od prisustva građana onih nacionalnosti čije političke elite ne vladaju u njima. Naime, taj ostatak genocida će izbrisati bilo kakva normalizacija i demokratizacija u zemlji ako se ona dogodi, a ako se ne dogodi, onda će to morati da se desi putem koji niko razuman ne bi želio. Dakle, kad gledamo sve to u cjelini, onda ne možemo izbjeći zaključak da se ništa odista demokratskog nije u našoj zemlji dogodilo i da nikakvu demokratiju nismo doživjeli, razvili i unaprijedili, ako u demokratiju ne bismo uvrstili onu opću zločinačku pljačku svega što se na bilo kakav način moglo podvesti pod privatizaciju i restrukturiranje vlasništva koje je od društvenog pretvoreno u privatno. 

Zbog toga smo se mi sve više udaljavali od unaprijed i iz straha prihvaćene ideje o uključenju u Europu, mada je naš politički život stalno dokazivao da za demokratski svijet i odnose mi ne samo još, nego ni uopće nismo sposobni, i da smo sve manje spremni što vrijeme protječe. Europeizacija nije moguća na temelju ovakve strukture odnosa i političke prakse u našoj državi. Dakle, zbog toga što su politički sistem i ustrojstvo naše države nastali na sili, jer niko pametan neće reći da su Srbi u BiH bili u diskriminirajućem položaju, da su imali manje prava nego Hrvati i Bošnjaci, pa je onda načelo nasilnog održanja BiH u državnoj tvorevini koja je u svojoj osnovi imala postojanje šest posebnih država u obliku republika s pravima država, bilo ono što je odredilo naš život i to ne samo u smislu da je to uzeto kao razlog za agresiju na našu državu nego je postalo kriterij za stvaranje i organiziranje tobožnjeg novog demokratskog režima koji je zamijenio komunistički totalitarni režim. 

Razlika između ta dva sistema sastojala se samo u tome što je onaj totalitarni bivao sve manje totalitaran kako je vrijeme prolazilo, a ovaj demokratski postaje sve više totalitaran kako njegovo vrijeme prolazi i to totalitaran na temelju apsolutno neodrživog političkog principa, a to je princip prava nacija na vlasništvo nad teritorijama koje one same sebi izaberu ili stvore nasiljem i nad njihovim resursima. Naravno da to pravo u vrijeme vladavine načela slobodnog tržišta kapitala roba i radne snage i osobito političkog globalizma nema više nikakvog smisla i opravdanja i da je ono prepreka svakom napretku takvih zemalja.

Jedini izlaz iz ove situacije je ili da stranke koje su do sada bile nosioci politike koja je implicirala navedene konsekvencije odustanu od svojih politika i jasno se odrede kao demokratske političke, a ne nacionalno-vjerske organizacije koje nemaju nikakav državni i opći demokratski program, ili da svi skupa idu sa scene prije nego što narod bude prisiljen da ih s vlasti smijeni na način kako to narodi obično čine. 

Nama je put otvoren samo naprijed, a vraćanje unazad, kakvo nam je priredila SDA, nema nikakvog smisla i čisti je promašaj i za tu stranku i za sve nas. To što važi za SDA jednako važi i za sve druge stranke koje su sudjelovale u proizvodnji ovog općeg zaostajanja i beznađa koje vlada našom zemljom. Odlazak sa scene svih nosilaca takvih ideja i politika je jedini patriotski zadatak vremena u kojem živimo.