Vijest da će grupa "Smak" 20. juna održati veliki koncert na beogradskom Ušću obradovala je poklonike dobre muzike, prije svega dobrog rokenrola. Bio je to kao neki znak da rokenrol na ovim prostorima još živi, da ga nije ugušila hiperprodukcija nemuzike i da rok, definitivno, još može stati na veliki stejdž.

Bio je to povod za intervju s Radomirom Mihailovićem Točkom, genijalnim gitaristom, osnivačem "Smaka" te jednom od najvažnijih muzičkih ličnosti na ovim prostorima.

Gitarista kojem su priznanje odavali i svjetski muzičari, za kojeg je Vlatko Stefanovski kazao da je "The One and Only" (jedan i jedini), veoma rijetko daje intervjue i stoga je istinsko zadovoljstvo imati priliku za to.

Krupan potez

S Točkom smo razgovarali o koncertu na Ušću, “Smaku”, kojeg je 1971. godine osnovao u Kragujevcu, kao i o drugim, veoma zanimljivim temama.

Je li Vam bilo teško odlučiti se da zakažete koncert na prostoru koji prima cijelu armiju publike?

- To je krupan potez za nas svakako. Kada smo se zapitali možemo li mi to, nismo se mnogo dvoumili, naša publika i mi smo odlučili, "Smak" treba i može da organizira svoj koncert na prostoru koji prima znatno više ljudi nego bilo koja dvorana. Uostalom, zašto da se ne oprobamo na, takoreći, svjetskoj sceni.

"Smak" i Vi ste jedan od rijetkih primjera da rokenrol još živi. Koliko će još dugo rokenrol moći izdržati najezdu loše i šund muzike?

- Pažljivo pratim šta se dešava na svjetskoj sceni, u modi su stilovi koji se još zasnivaju na roku, tj. na jakom zvuku, svejedno proizvodi li se sintijem ili gitarom. No, ono što možda jeste novo predstavljaju razni zvukovi, šumovi, čak i govor. Rok je odavno postao moderna opera plus cirkus. Da je samo to, i ne bi bio problem, na sceni su i razna pogađanja niskih strasti. Muzičari pronalaze najkraći put do publike i to je sve. Udaljavaju li se tako od muzike i umjetnosti?

Nebrojeni komplimenti izgovoreni su i ispisani na račun Vaše gitarističke genijalnosti, ali imam dojam da ste Vi odbili igrati ulogu rok zvijezde?

- Lijepo je biti zvijezda, mislim na ljudski egoizam, to, prosto, prija sujeti, opravdava dominaciju... U dubini duše znam da to nije prava stvar, odgajan sam tako da ne treba biti srebroljubiv ni slavoljubiv. Mi smo, kao grupa, bili toliko skromni da nas je bilo stid da sviramo pred većom publikom, a ne kamoli da izigravamo zvijezde. Ako je to bilo odbijanje, onda eto zbog čega. Bilo je i drugačijih tekstova, mislim na rok kritiku, ali valja čuti i drugačije mišljenje.

Rivali na papiru

 Hoće li publika iz Sarajeva i BiH koja želi čuti i vidjeti "Smak",  morati doći na Ušće ili ćete možda u dogledno vrijeme upriličiti koncert u našoj zemlji?

- To je, zaista, naša neostvarena želja, da još koji put zasviramo u Sarajevu. Pa, eto, morat će za sada svi na Ušće, jer smo i na njega čekali pune dvije i po godine. Zahvaljujem "Dnevnom avazu", jer je to jedini list u regionu koji nas redovno prati, nadam se da će naše i vaše želje doći na red.

Kakva sjećanja nosite na koncerte u BiH?

- Mene vežu samo uspomene, imao sam veliku rodbinu u Sarajevu, tamo je još moja sestra Anđa. Eh, kad bi ovo nekako pročitala... Svirali smo u skoro svakom većem mjestu po BiH, i to više puta, naravno, najviše u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli. Onda su koncerti bili veoma česti u odnosu na danas, grupe su svirale po desetak puta u toku jednog mjeseca. Publika je imala naviku da redovno dolazi na koncerte, makar za to dali i posljednju paru. Sarađivali smo s TV Sarajevo, sa muzičarima i grupama iz čuvene sarajevske rok škole.

Sedam dana prije koncerta na Ušću proslavit ćete 65. rođendan. Kako gledate ne godine koje prolaze?

- Ah, da. Ne mogu da vjerujem da je prošlo toliko vremena, ali eto, nema ga. "Mojta mladost nema da se vrati", što reče Aleksandar Sarijevski u pjesmi "Zajdi, Zajdi". Osjećam da se u mom tijelu koprcaju godine života, ali je u mojoj duši nešto sasvim drugačije, ne želim da postanem starac. Ja mislim da to rok, jednostavno, ne dozvoljava. Pogledajte "Stonese", izgledaju kao "vještice", ali je u njihovim očima isti plamen, još se kotrljaju.

Koliko ima istine u pričama o starom rivalstvu "Smaka" i "Bijelog dugmeta"?

- Mislim da smo rivali bili samo na papiru, u realnosti smo ostali kolege i drugari. Publika je ta koja sve dijeli na pola, raspoložena navijački. Ni sanjali nismo da će se naše pjesme toliko popeti na top- listama, da ćemo biti poznat bend, a kamoli da stanemo u red s najboljima. To se isto desilo i grupi "Jutro", a poslije i "Bijelom dugmetu". Bili smo zatečeni velikom popularnošću među publikom. Koncerti, snimanja, stalno u žiži interesiranja javnosti, a bili smo vrlo mladi. Još po osnivanju "Bijelog dugmeta" 1974. imali smo zajednički nastup u Domu Sindikata u Beogradu u okviru godišnjice kultne emisije “Veče uz radio”. Sutradan smo se sreli na blagajni televizije, gdje smo podizali dnevnice i putne troškove. Pričali smo i dogovarali se o turneji, koja je uslijedila nekoliko mjeseci poslije.

Već dugo podučavate mlade gitariste. Ima li u mladima danas muzičkog žara?

- Ima, naravno, ali oni nemaju tu sreću da, kao generacija, budu u repu komete, koja je tada prolazila svijetom, a zvala se rokenrol. Veliko je pitanje kako se danas postaje ono što je nama nekad polazilo za rukom. Ja ih podučavam svemu i mislim da mladi gitaristi danas znaju mnogo više nego mi nekada. Da su bolje opremljeni, da im je muzika neuporedivo više dostupna. O tome smo nekada samo mogli da maštamo.

Cigansko srce

Na koncu, Vaša najdraža pjesma i pjesma za koju biste voljeli da je niste snimili?

- Najljepše u cijeloj stvari je da mi recikliramo naše stare pjesme i snimamo ih u novom ruhu. To smo uradili s numerama "Profesor", "Daire", "Nevidljive Terazije", "Tendži tandži", "Mračni Mol", "Ja volim tvoje grudi"...

Prije nego što snimimo nešto potpuno novo, prosto osluškujemo osjećanje i
senzibilitet naših fanova. Osjećam da imamo još toga da kažemo. Teško je, inače, izdvajati vlastite pjesme, mada sam ja uvijek bio emotivno vezan za pjesmu "Cigansko srce", koja se ranije zvala "Plac", ali vam neću reći zbog čega s obzirom na to da su u pitanju sentimentalne stvari.

Svirka u čuvenom FIS-u

"Smak" je bio jedan od prvih bendova koji je u BiH svirao nakon okončanja rata.

- Valjda je tako, svirali smo u čuvenom FIS-u, ali taj nastup nije bio baš reklamiran kako valja, mada se odigrao u veoma povoljnom trenutku. Bilo je mnogo lijepo, dirljivo. Družili smo se nekoliko dana s ljudima koji stvarno vole rok i muziku. Svirali smo u tada novoj postavi s Najdom kao pjevačem, s kojim smo od 1995. snimili tri albuma.

O "Azri" i "Bijelom dugmetu"

Nekada, osamdesetih godina, kritično ste govorili o "Azri", "Dugmetu", Lipovači... Šta biste danas rekli o toj temi?

- Za Lipovaču ne mogu baš da se sjetim, mislim da nisam kritizirao Zeletov rad. Ali sam javno imao protiv prekomjerne komercijalizacije u muzici "Bijelog dugmeta", ipak su oni u početku bili ono što smo i mi, rokeri. Kao da su to prestali da budu, ali sada vidim da su to uradili s ciljem. Mislim da je to šteta, jer je prestankom u radu velikih rok grupa, jednostavno, čitav sistem pao.

Ako je riječ o grupi "Azra", mogu da kažem istu stvar, u početku smo "Azru" prepoznali kao vrlo dobar bend, a potom pretjerivanje u eksponiranju njihovog pjevača, tekstova umjesto rifa... Odjednom je tekst bio važniji od roka. Meni nikako nije bilo jasno kako je moguće da su u modu ušli nepjevanje, recitovanje, vriska, cika, krkljanje, repovanje.

Nikoga nisam štedio, jer su ljudi osjećali isto što i ja. Ali, sad vidim da zaista nisam bio u pravu, a potom sam prestao da dajem intervjue, shvativši da i sam pretjerujem.

Rekao je...

- I vrhunski gitarista mora prvo da se rodi. Mislim prije svega na okruženje, na tzv. kućni odgoj.

- Sve u muzici, prije nego što postane "on ground", prije toga biva "underground", novost je u tome što se neki stilovi ponovo vraćaju na poziciju odranije.

- Nikada nisam po podrumima sanjao velike snove, ali sam, zato, učio kako da sviram gitaru.

- Danas ni pisce više niko ne čita, a kamoli da sasluša. Henrik Ibzen ukazao je na “ukus većine”.

- Mene je vodila muzika i nikad nisam mogao da shvatim da je tzv. posao važniji od muzike. Šta znači biti profesionalac? Tezgariti ili se ozbiljno baviti muzikom?