Reditelj Nenad Đurić, autor kultne komedije “Nebo iznad krajolika”, uskoro će predstaviti domaćoj publici svoj novi film. Riječ je o “Hiljadarki”, koju je, prema scenariju Zilhada Ključanina, u produkciji “Heft”, snimao prošle godine, uglavnom na području Banovića, a pretpremijeru će imati 17. avgusta u Narodnom pozorištu u okviru 21. Sarajevo Film Festivala.

Đurić na veliko platno donosi rudarsku romansu iz 1995. godine, dakle iz vremena Titove Jugoslavije. Priča je to o narodnom heroju, rudaru Atifu Kurtoviću, čovjeku čija je slika krasila novčanicu od 1.000 dinara bivše SFRJ, ali i o još jednoj Hiljadarki, lokalnoj prostitutki koja se zvala Pravda, a čija je cijena bila hiljadarka.

Komadić umjetnosti

Zbog čega će publika voljeti “Hiljadarku”?

- Svaki film je novina i donosi nešto drugačije, ali nikada ne znate hoće li taj novonastali "original" publika htjeti da vidi i prihvati kao djelo. Tako ni ja ne znam hoće li publika voljeti “Hiljadarku”. Nadam se da hoće, dakle, nadam se da je ovaj film postao djelo i da će biti prepoznat kao novi komadić u grandioznoj filmskoj umjetnosti. Jer, ma kako autori, producenti i filmski radnici branili neuspjeh koji se desi nekom filmu, ne mogu se odbraniti! Jednostavno, film je, prema prirodi stvari, istodobno i najkonzumiranija umjetnost i najtendencioznija zabavno-pripovjedačka poslovna djelatnost.

Djelatnost koja, uglavnom, najviše košta i od koje se najviše očekuje. Filmu se neuspjeh kod publike ne prašta. A ne treba da mu se oprosti, jer se zbog publike proizvodi. Dakle, ako je “Hiljadarka” dobar film (ne komedija, jer je to samo jednim svojim dijelom), publika će je zbog toga voljeti. Ako, pak, nije dobar film, neće je voljeti uopće! Ni film ni nas koji smo ga stvarali (u teškim uvjetima, na koje smo sami pristali...).

Realizacija filma trajala je nekoliko godina. Bilo je teško zatvoriti finansijsku konstrukciju, a onda Vas je napustio i veliki čovjek i novinar, Vaš dugogodišnji prijatelj Nisvet Džanko, koji je trebao iznijeti jednu od glavnih uloga...

- Nisvetova smrt je moja bolna muka i gubitak je za naš film, ekipu i za cijelu bh. naciju. Za ove ostale, vladajuće, ne znam. Ne družim se s njima. Džanko me je naučio da volim srednjovjekovni bosanski dvor, gdje su kralj, kraljica, sinovi i kćeri, svi različite vjere, a kao da o tome i ne razmišljaju. Naučio me je da volim Tvrdoš, manastir srpski, koji je utemeljio, dokumentirano, današnji Hrvat nad Hrvatima Stjepan Vukčić Kosača (a u Blagaju mladi princ među prvima primio islam, jer mu je otac, knez, dovodeći je odnekud sinu za ženidbu, deflorirao nesuđenu princezu Ljubušu, po kojoj je, tamo protjeranoj, Ljubuški dobio ime. Protjerao, da joj bliže budu Kravice i more)...

A Stjepana Tomaševića pred sultanom, da ispadne mangup, posjekao neki degenerik od janjičara pa i njega ubilo. Stjepanov skelet u Fojnici gledajući, vidim - bio je visok 1,50... Oduvijek smo bili slatki, mahniti i, u suštini, dobri - dok nas dobro ne promućkaš! I Džanko je bio čudak, ljudska gromada, naučnik, narodni filozof, vrhunski novinar i jedan od najboljih poznavalaca filma na ovim prostorima... Cuger, papučar bez premca! Trebao je igrati golubara, snimili smo i divan teaser filma s njim i Banetom Trifunovićem u igri. Kada je Nisvet preselio, potpuno sam izbacio taj lik i pridodao ga liku Fadila, poštara i Atifovog najboljeg druga, koji je od tada postao i pasionirani golubar, ali sasvim drugog karaktera, a igra ga Moamer Kasumović. Džanko! Neka mu je laka ova teška bosanska zemlja, u koju se u zasluženu penziju povukao! Tako se završava pjesma “Oaza pod kišobranom”, koju sam mu napisao.

Ipak, okupili ste ponajbolje glumce regiona, što će sigurno dati poseban šmek filmu.

- Uspjeli smo, prije svega Almir Šahinović i moja malenkost, pridobiti sve ono što sam želio po tom pitanju. I tu je snaga scenarija, na kojem smo radili veoma dugo i naporno, bila presudni faktor. Glumci hoće da rade kada prepoznaju sebe u onome što im se nudi, kada i sami osjete priču koja treba postati film. Nismo bili u poziciji da ih namamimo novcem. Mislim da je to velika sreća.

Sve “for free”
 
Pored komičnih situacija koje “Hiljadarka” nosi u sebi, Vi pričate i o rudarima, koji su u vrijeme Jugoslavije uživali bolji status nego danas, a bh. javnost uglavnom ih se sjeti onda kada je kasno, dakle onda kada izgube život dok u dubokim jamama, kopajući, zarađuju za život.

- Generalno, ovo je, u svojoj objektivnoj liniji, film o početku prvog i jedinog perioda slobode i blagostanja u historiji ovih prostora. To je moj stav. Treća petoljetka je period relaksacije napetosti u državnom vrhu Titove Juge, nakon što je umro Staljin. Nema Staljina - nema krize! Sve ostalo znamo - bili smo po svemu bolji od Istočnog bloka, a Zapad nam je zbog mnogo čega zavidio. To je period ‘60-'90, tri zlatne decenije Balkana... za rudare i sve ostale ljude. Tito je, objektivno, u 40 godina, od ruralne kaljuže nepismenih urođenika, načinio solidnu industrijsku državu, opismenio je seljake i potjerao ih u školu, pri tome na nezabilježen način trijumfalno uspostavljajući u stvarnosti napoleonske ideje o jednakopravnosti u društvu, jednakosti pred zakonom i ravnopravnosti u mogućnostima.

Sve nam je bilo “for free” na račun poreza koji se ubirao i pravedno plasirao u državu, u narod, u razvoj. Evo, rat je prošao prije dvadeset godina, a ovi koji se smjenjuju na vlasti kao hokejaši, nisu ni čahure pomeli ni prozore postavili. Vidio sam, radeći po Bosni, na stotine prozora s UNICEF-ovim folijama na oknima, do danas. Na spomen Tita, kakav god da je u svojoj ukupnosti bio, svi bi trebali da se zacrvene od stida i upišaju od straha. Pogledaj film. Upišati od straha da će se neki novi Tito, kad-tad, roditi ponovo negdje u ovim krajevima! Kako reče Umberto: "Jao se zlim pastirima kada se razbude ovce..."

Gurat ću neku kamenčinu uz Trebević, ponovo

Ako nije rano razmišljati o novim projektima i ukoliko ste već nešto novo počeli ili planirate raditi, predstavite nam o čemu se radi.

- Nije rano razmišljati o novim projektima. Započeo sam rad na jednoj ozbiljnoj filmskoj priči i na nekoliko manjih projekata. Nije, znači, rano za razmišljanje, ali za razmišljanje naglas jeste! Svi naši projekti se, kao zlato, dugo i mučno ispiraju iz mutne vode i žitkog mulja bosanske svakodnevice. Ako budem živ i zdrav, gurat ću neku kamenčinu uz Trebević, ponovo... Što se teatra tiče - volim ga koliko i film, ali poštedio sam sebe ambicije da se u teatru ikad autorski realiziram. U teatru sam opušteni, rasterećeni i nezahtjevni gledalac, pristojni recepijent i kritičar nježniji od grandioznog Voje Vujanovića, a povrh svega - u pozorištu sam neobjektivni glorifikator glumaca koje volim i s kojima se družim.

Bosna je evropska miješana salata

- Oduvijek sam bez granice i bez rezona volio ovu napaćenu i neshvaćenu zemlju, od pamtivijeka određenu da bude evropska miješana salata, u teglici uskog grla, koju, uz svoje krvave obroke, jedu veliki nasilnici, sve se kiselo mršteći i gadeći nad nama.

Nikada im nismo bili ukusni, ali im to nije smetalo niti im danas smeta da nas začinjavaju, raščinjavaju, da vade iz te uske tegle i bacaju što im se ne sviđa, a papaju što im je, kao, OK. Mućkaju nas pa se povremeno u tegli sami posudaramo i polomimo, iscurimo... Ako je Bosna tegla šarene salate, Tito je jedini koji je nije žderao, a Nisvet Džanko jedini koji je poznavao i volio svaki plod koji se u njoj nalazi. Džanko je meni objasnio šta, zapravo, volim - istaknuo je Đurić.