Zamislite samo prijedlog da se lik i djelo feldmaršala Vilhelma Kejtla (Keitel), koji je 16. septembra 1941. izdao onu zloglasnu naredbu da se za svakog ubijenog njemačkog vojnika ubije 100 Srba, obilježava u istom danu kad i smrt njegovih žrtava u Kragujevcu!? Ili da se spominje u sličnom kontekstu kao kad po bosanskim i srbijanskim gradovima osvanu parole koje veličaju Ratka Mladića!? No, Kejtl je već u oktobru 1946. u Nirnbergu osuđen i obješen - po kratkom postupku! 

U suprotnom smjeru

Njegovo pogubljenje, kao i izricanje primjerenih kazni za hiljade drugih nacističkih ideologa koji su riječima ili perom ložili vatre u srcima sićušnih kaplara što su pritiskali dugmad na krematorijima ili povlačili obarač od čega je stradalo na milione ljudi, bili su dio sveopćeg prosvjetljenja nacističke Njemačke. Poslije Drugog svjetskog rata saveznici su to nazivali i denacifikacijom zemlje! 

Nažalost, nakon minulih ratova od 1991. do 1999. godine, Balkan je doživio obrnutu sudbinu - prenacifikacije, ionako nacionalistički kontaminiranog prostora. Da stvar bude gora, u Srbiji još slobodno hodaju, vjerovatno, hiljade nekažnjenih ubica; o rehabilitiranim ideolozima masovnih stradanja u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu da i ne govorimo.
Razgovarao sam s mnogim uglednim i pametnim akademicima koji tvrde da se produžena balkanska patnja nastavlja i zato što Srbija nije vojno poražena u minulom ratu, 1999. kao Njemačka 1945.  

To prosvjetljenje ili lustracija (latinski lustratio – rasvjetljivanje), kao uklanjanje iz političkog života osoba koje su bile aktivne u službi ultranacionalnih ideja, doušnici totalitarnih režima ili govorljivi potpaljivači rata - u Srbiji i njenom okruženju nije dovršena. 

Da su lustraciju na prostorima bivše Jugoslavije proveli kao, recimo, u Poljskoj, možda bi danas o Bosni i njenom komšiluku govorili kao o evropskom ekonomskom čudu, da ne pretjeram - balkanskom Singapuru. Umjesto toga, predlažu nam za sada neizvodivo, jer dolazi od pogrešnih ljudi i s totalno pogrešne adrese.

Da je inicijativa o zajedničkom danu sjećanja došla iz Sarajeva, a ne iz Beograda, možda bi se o tome moglo pričati. Glavni grad BiH bio je pod najdužom opsadom u savremenoj historiji - cijelih 1.425 dana, a ne Beograd. Pa nisu Kalemegdan s Avale gađale bosanske tobdžije, nego su Baščaršiju gađali stalni i vikend četnici s Trebevića. Neka njihova imena znamo, ali neka još ne znamo.

Lustracija, koja je u starorimskoj religiji označavala “obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje”, kako se često govori na Balkanu, doista je više od prokazivanja špijuna i ubica. Ali, nije ni samo glumatanje katarze kroz jeftino citiranje Gandija ili Mandele.

To što je bio u Srebrenici, a da nije vidno sagnuo svoju glavu ni centimetar pred žrtvama genocida, uz nastavak nekonzistentne retorike, pruža malo dokaza o sasvim iskrenim namjerama Aleksandra Vučića. Tačno je da je malo nevinih u svakom ratu, ali njegova najnovija ideja o podjednakoj patnji implicira “jednaku krivicu”, što samo hrani nastavak neljudskog eksperimentiranja s Bosnom. I dodatno pojačava sveopći balkanski vertigo!

Primjerene kazne za hiljade nacističkih ideologa bile su dio sveopćeg prosvjetljenja nacističke Njemačke 

NATO je šansa

Ako zaista “neko” sa strane od Vučića traži ili ga savjetuje da on bude predlagač i organizator zajedničkog dana sjećanja za sve žrtve, i to u kvadrantu nečuvenog bola i patnje, od Vukovara, preko Srebrenice, do Dubrovnika i Prijedora (u kojem nema niti jedan “srpski” grad niti toponim) – onda taj “neko” učestvuje u voajerstvu najgore vrste. 

Ima, jašta, još perverznjaka koji iz svoje zone komfora bolesno uživaju gledajući tuđa stradanja, pojačana zbunjenošću i neiznalaženjem prave i pravovremene odbrambene reakcije žrtava!? Ako su, međutim, ti ekskluzivni potezi dio Vučićeve genijalnosti ili, ne daj Bože, dio strategije SANU-2, onda je potreba za lustracijom (prosvjetljenjem) veća nego ikada. 

Činjenica je da su Vučić i mnogi oko njega pušteni u javni diskurs bez dubinskog čišćenja njihovih političkih duša! I još nam se njihovo političko supermenstvo, uz svakodnevnu tabloidnu apoteozu iz Beograda, nerijetko sugerira i iz Brisela i Berlina?! I nešto manje iz Vašingtona, gdje se, znam to, bar Vučićeve riječi dva puta mjere.

Čini mi se kako postoji samo jedna mogućnost da se Vučiću povjeruje do kraja, posebno iz perspektive stradalnika. Te riječi o “pomirenju po svaku cenu” prazna su priča sve dok Srbija ne odluči da uđe u NATO. Kad može Grčka, može i ona! 

Jer, tek kad Srbija uđe u NATO, osigurat će se povoljan ambijent da u cijeli region utrči prvih stotinjak milijardi eura, koliko, ruku na srce, “košta” naše bratsko pomirenje. Bez NATO-a nema pravih investicija! Neka to Vučić javno ili tajno šapne Džou Bajdenu (Joe Biden) narednog mjeseca u Bijeloj kući, ako već do sada javio nije.