Subota ,15. avgust

Dva produžetka 

Slabo sam spavao jer nisam dobio potvrdu prijenosa. Želio sam i četvrtfinale, ali se taktiziralo iz više razloga. Gledajući na YouTube kanalu sve utakmice Evropskog prvenstva za kadete, osjetio sam da se može do medalje, najmanje bronzane. To me tjeralo da prvo objasnim Senadu Hadžifejzoviću, koji mi je vjerovao i rekao: “Idi, ganjaj.” Onda počinje drama jer nije bilo lako. Stotine e-mailova, telefonskih poziva, uvjeravanje, koordinacija s Almom Ferhatbegović iz Košarkaškog saveza, Dinom Konakovićem, Harunom Mahmutovićem. Oduševljeni da se uopće neko sjetio da momke spominje, a kamoli da prenosi utakmice. Harun mi govori - ti si fanatik, uvijek sam cijenio tvoj rad, ako ovo uspije, djeca će poludjeti. I USPJELI SMO! Narodu smo osigurali jedan od najdramatičnijih prijenosa u historiji. 

Dva produžetka. Ta djeca su fina, krasno odgojena i usto veliki košarkaši. Utakmica teška za raditi. Pogriješe, naružio bih, ali sam sebi govorim: “Pa to su samo golobradi dječaci.” Emir, moj sin, bio je uz mene, trenira košarku od svoje sedme godine. Gleda igrače i iz njegovih Sparsa i kaže: “Ovako ću ja, babo, za četiri godine igrati za Bosnu.” Tada sam plakao na kraju utakmice i grlio se sa sinom i kolegama iz Face TV-a, koji su veliki borci, radnici. Kad sam upalio telefon, ne može se to nabrojati. Stotine poruka, poziva, neki iznenadni koji su me zaboravili, nije me bilo pa im nisam bio interesantan, ali im ne zamjeram. Niko nije zvao iz straha, samo sa željom da čestita na prijenosu. Mene raduju poruke roditelja, jedan od njih kaže: “Znate li šta ste uradili za ovu djecu?” A ja razmišljam kako je njima, jer znam po mom Emiru koliko treba vremena, truda i finansija da bi se djeca bavila sportom.

Nedjelja, 16. avgust 

Nevjerovatna utakmica 

Slabo spavam inače, ali sinoć je umor učinio svoje. Dan počinje burno. Nakon sinoćnjeg prijenosa na Face TV-u, javljaju se još neke televizije, žele i one prijenose. Iz FIBE korektni, daju nama, kao prvima koji su im se javili, i još jednoj televiziji. Uzbuđen sam, razmišljam, zamisli - prvaci Evrope! I sjetim se internih zezancija s kolegama iz Hrvatske i Srbije koji su me “bockali” i provocirali riječima: “Otići ćeš i u penziju, nećeš prenositi dodjelu medalja tvoje Bosne!” Šest godina me nije bilo u ovom poslu, a za mjesec doživim da radim nevjerovatne utakmice. Sve one koji me poznaju, neće iznenaditi moja emotivnost i srčanost. Nevjerovatna utakmica. Vodimo cijelo vrijeme, djeca dominiraju. 

Ozbiljni, požrtvovani, bore se, ginu za svaku loptu. Kao da gledamo seniore. Pred kraj popuštaju i živci. Ne mogu se suzdržati, počinjem plakati i ja s ovom djecom. Hiljade slika mi se vrte u glavi, pitam se kako je njima, treneru Josipu Pandži, njihovim roditeljima, braći, sestrama... Ja i Emir se vraćamo kući... Haos je u gradu... Slavi se, svi su zbog ove djece presretni... Zove me zet Kemal, pita treba li doći po nas, shvatio je koliko sam uzbuđen. Ma ne treba, Moke, hoću da provozam Emira po gradu, neka gleda, zapamti, gradi pobjednički mentalitet! To su mu omogućili skoro pa njegovi vršnjaci. Bravo, djeco!

Ponedjeljak, 17. avgust 

Volim te, Bosno

Probudio sam se s pritiskom 170/100 i pulsom od 112. Adrenalin, uzbuđenje. Moji su se prepali, ali tablete čine čuda. Spremamo se za doček naših šampiona. Iz Košarkaškog saveza su insistirali da ja vodim pres-konferenciju na Aerodromu i doček ispred Vječne vatre. Razmišljam šta uraditi, kako napraviti malo drugačiji doček. Djeca su to, nije za njih stereotipna pressica s izlizanim pitanjima tipa kako ste se osjećali, kako je biti prvak Evrope. Moram smisliti nešto što će ih opustiti, mnogi od njih su prvi put pred kamerama. 

Na Aerodromu ljudi čestitaju, ljube, grle, zahvaljuju, kažu - plakali smo s vama, nedostajali ste nam. Meni to puno znači, posebno jer roditelji djece zahvaljuju što smo se izborili za prijenos. Kažem, ja sam samo radio svoj posao. Kao što sam ga radio i kada su počeli izlaziti pred novinare Musa, Čampara, Sikiraš, Barukčija i ostali zlatni momci... Javit će mi se poslije prijateljica Lejla Turčilo, djevojka čije mišljenje veoma cijenim, i kazati da je to bio primjer kako se radi. I onda Vječna vatra. Nevjerovatan osjećaj. Skoro 50 hiljada ljudi je tu, došli su zbog ovih momaka, stručnog štaba s trenerom Pandžom na čelu, koji je održao divan govor i poveo navijanje “Volim te, Bosno”... 

Neopisiv osjećaj, nešto što doživite možda samo jednom u životu. Sjetim se da je kotizaciju uplatio FIS. Bez toga, talent i umijeće ove djece bili bi uzaludni. Molim raju da skandiraju ime Pere Gudelja, koji se borio za život, i Sarajevo to učini. Ponosan. U masi vidim mog prijatelja Ibrahima Muratovića. Došao je iz Zenice sa suprugom Amrom i djecom Sarom i Isakom. Mali Isak mu je na ramenima, navija, maše zastavom BiH. Zovu me ljudi iz Saveza, košarkaši, roditelji na druženje, a ja samo razmišljam kako doći kući. Pritisak opet “nosa”... Na kućnim vratima čeka me moja Amina, cura babina. Zaboravljam na umor.

Utorak, 18. avgust 

Milion poruka 

Dvije tablete za smirenje učinile su svoje, fino sam spavao do 5.20 sati, probudio na sabah, zahvalio Bogu hiljadu puta na svemu i nastavio spavati do skoro 11. Sačekalo me opet milion poruka, propuštenih poziva, na desetine intervjua za radiostanice, portale itd. Ništa mi nije mrsko, ova djeca moraju ostati u fokusu, sada se lome koplja, sada treba glasno reći da država, konačno, mora početi voditi brigu o sportu. Sportisti će nas proslaviti, političari neće. Zove me Radmilo Mihajlović, bivši centarfor Želje iz Beograda, novinari iz Podgorice, Zagreba, iz beogradskog “Žurnala”, svi su oduševljeni. Ne mogu da vjeruju da su onako dječaci dočekani. Miješaju mi se emocije. Hvata me i strah jer mi je pritisak opet visok. Trajalo je ovo, ipak, nekoliko dana. Izlazim s porodicom na večeru. Danima nismo bili svi na okupu, pričamo o školi, treninzima, obavezama koje nas čekaju... 

Srijeda, 19. avgust 

Zovem druga Šanku

Popio sam s mamom kafu, ona sretna, ja sam za nju još dijete. Pita kako sam, brine zbog pritiska koji ne pada. Javlja mi se iz Švedske i Zlatan Nalić, trener koji je s mladom reprezentacijom Švedske u fudbalu osvojio zlato. Kaže: “Na ove male što nisu zadovoljni tobom ne osvrći se, psi laju, karavani prolaze.” Hvala mu.

Otišao sam do Face TV-a, svi zadovoljni, sretni. Pitam Senada može li Marjan nakon zdravstvenih problema raditi sa mnom Svjetsko prvenstvo u atletici. Senad pomalo iznenađen, ali mu drago, kasnije pijemo kafu svi zajedno i dogovaramo se o novom projektu za Face TV. Velikom, najvećem ove godine gdje nastupaju tri naša atletičara, a od Amela Tuke se nadamo možda i medalji. Ako još on osvoji, valja opet ispred Vječne vatre. Dabogda ti nama, Tuka, zlato donio, a Kemo i Hamza u finale ušli!

Pritisak me već sada dobro zabrinjava, zovem svog druga iz djetinjstva Rusmira Mesihovića Šanku, šefa UKCS-a, kaže, ne smiješ tako, neka te sutra pregledaju.

Četvrtak, 20. avgust 

Pravo na kliniku 

Ustao i pravo na kliniku. Blista, čista, sve okrečeno. Bravo, Šanko, tako se uvodi red u bolnicu, tako se stvaraju uvjeti za bolesnike. Kako je samo prljavo bilo prije nekoliko mjeseci.
Pritisak idealan, puls 83. Izgleda, vratio sam se u normalu nakon dobro prospavane noći. Doktor Šekib mi kaže: “Malo moraš smršaviti.” A, znam, moj doktore, mislim u sebi, probat ću. Ostale nalaze dobit ću sutra. Odlazim zadovoljan, mislio sam da su stres i prevelike emocije ostavile veće posljedice. Zahvaljujem svima, posebno Meliki Kalamujić, koja je vodila brigu o meni.

Petak, 21. avgust 

Možda opet Vječna vatra 

Kafa s mamom, Amra na poslu, djeca neka spavaju, sad će brzo škola svakako. Volim petak. Ja i Emir odlazimo na džumu, u našoj “mahalskoj” džamiji u ulici Logavina. 
Onda sa starom rajom na kafu i kasno uvečer kreće atletika. Žao mi je što se Kemo ozlijedio i što nas neće predstavljati na Svjetskom prvenstvu. Gledajte Prvenstvo na Face TV-u. Možda bude medalja, možda bude opet Vječna vatra. Ako Bog da! Zaslužili su to građani Bosne i Hercegovine!