Osvrt s američke verande

Evropski kosovski boj

Autor: Erol AVDOVIĆ
03.03.2018 13:34
A
A
A

Porastao je optimizam otkako su Junker (Jean Claude Juncker) i evropska gospoda prilično neukusno izljubili balkanske političke vlasteline, onako redom. No, ko će 2025. godine prvi ući u EU ne ovisi samo od Evrope, pa čak ni od balkanskih pretendenata. Jer, i motivi su različiti!  

Zajednički paket

Pristup zajedničkom tržištu svima je na umu, ali Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija žele prvenstveno postati dio najvećeg mirovnog projekta na svijetu - EU i zbog sigurnosnih razloga; u temeljima te sigurnosne arhitekture je NATO, a to još znači i Amerika.

Srbija ne ljubi NATO pa u EU hoće prvenstveno iz ekonomskih razloga. Ima tu još i antiameričkog sentimenta koji na Evropu od pada Berlinskog zida (1989.) gleda kao na autonomnog ekonomskog diva, a time i američkog konkurenta.

Ipak, Evropa će još, zasigurno, biti glavni američki saveznik; Amerika ostaje najveća eurocentristička zemlja, bez obzira što je dobar dio Rusije geografski na evropskom kontinentu, iako politički na Orjentu. I bez obzira što je Kina interesno sve prisutnija od Rajne i Dunava do Mediterana.

Amerika će biti tu kad se bude odlučivalo koja će balkanska zemlja “prva” ući u EU. Ovdje još poneko kaže kako je praktičnije da ne govorimo o pravdi, da sve zemlje - od Bosne do Makedonije, kao i favorizirana Srbija, koja se tetoši kao da je riječ o najboljem đaku, a ne delinkventu povratniku, u EU uđu skupa, u paketu, nešto poslije 2025. godine. Tamo se ne stiže odvojenim lokomotivama, a kamoli ostavljenim vagonima - kasnije, s nekog sporednog balkanskog kolosijeka.

Čak je i glavni prijepor za preostale zemlje “isti”, uključujući ni krivu ni dužnu BiH: to je bilateralni spor Kosova i Srbije, iako se o tome pitaju samo dvije najbrojnije balkanske nacije - Albanci i Srbi. Njih je skupa 12 miliona! To su ljudi dinarske naravi, ilirskih i slavenskih korijena i, tek ako se dogovore, zajedničke evropske budućnosti.

Tako je od Dejtona naovamo, a i odranije Bosna i Hercegovina talac te srpske (a bome i ruske) politike. U našoj se avliji i uz pomoć Rusa vodi hegemonistička politika i gube ratovi (jer svi smo gubitnici) tokom cijelog 20. stoljeća, pa cijenu plaćamo skupa. Da nije tako, ne bi se Ivica Dačić čak ni usudio da preko Bosne kidiše na izjavu Edija Rame kako Albanija i Kosovo trebaju imati jednog predsjednika. Pa zaprijeti kako bi Srbija i RS (dakle dio BiH) također mogle imati istog predsjednika?! Iako, da se našalim, to sigurno ne bi bio Milorad Dodik.

Aleksandar Vučić, s druge strane, drugačije gura “kompromis” u vezi s Kosovom; zapakovao ga je u prozirni celofan, pa se vidi da želi isposlovati podjelu te najmlađe evropske države (opet) u korist Srbije. Ipak, on se bar nekima doima kao najozbiljniji pregovarač zajedničke balkanske sudbine.

Stojeći mirno kraj njemačke kancelarke, nedugo nakon izjava najviših njemačkih diplomata kako Srbija ne može u EU bez priznanja Kosova, onomad je u Berlinu Vučić tako uknjižio, iako, naravno, samo dvosmislenu izjavu Angele Merkel da ona neće dijeliti savjete o kosovskom priznanju.

  • Amerika će biti tu kad se bude odlučivalo koja će balkanska zemlja “prva” ući u EU
    Amerika će biti tu kad se bude odlučivalo koja će balkanska zemlja “prva” ući u EU

Neizvjesno do kraja

Snovi o podjeli, dakle, mogu se nastaviti neko vrijeme, dok se ne potroši Dačićeva, Vulinova itd. ta malo drugačija vidovdanska retorika. Optimisti se na taj način nadaju da će glasnogovornika te prošlosti biti sve manje.

Oprez: nada je lopov koji nas zna pokrasti na spavanju!

I Amerika je već rekla svoje: neće prihvatiti nikakvu podjelu ili razmjenu teritorija između Kosova i Srbije. A to je novo podsjećanje - ni Bosne i Hercegovine! Džaba se Dačić na tuđe zemlje pali.

U finalnoj analizi - zašto doista nema favorita u balkanskoj utrci za Evropu, bez obzira na ciljano vrijeme od još sedam godina, opet je tu američka “zamka 22” (catch 22): u političkom vokabularu ta zamka predstavlja dilemu ili teške okolnosti od kojih se ne može pobjeći zbog zajedničkih konfliktnih ili uzajamno ovisnih uvjeta.

Povrh svega, i Amerika je u problemima, pa to produbljuje svjetsku krizu, jer svi smo upućeni jedni na druge. Upravo američki analitičari podsjećaju kako je 20. stoljeće bilo doba kolapsa nekoliko imperija - Habsburške, Otomanske, Romanovih i one sovjetske. Još gore, 21. stoljeće bi moglo biti era rađanja novih antidemokratskih imperija na čelu s novim autokratskim režimima.

Pojava Donalda Trampa (Trump) stvorila je vakuum među velikima, pa su dodatno ojačali Vladimir Putin, Si Đinping (Xi Jinping), Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan), Viktor Urban (Victor) i ostali. A to su samo oni sa spiska iz Evrope i Azije. Uskoro bi se demokratski trend mogao preokrenuti globalno, jer ga, uz ostalo, predugo prihvatamo zdravo za gotovo. I ne branimo istinski!

Američki “Freedom House” navodi da je više od trećine čovječanstva (71 država) u 2017. godini iskusilo pad građanskih prava i sloboda, uključujući SAD. To, dakako, može usporiti evropske procese. Jednostavno, još ne znamo sasvim šta nas čeka 2025., “samo” 30 godina od “Dejtona”.