FELJTON O POLITIČKIM UBISTVIMA Za „Dane” 2000. godine (336)

Ispovijest Bakira Alispahića: Trebao sam otići sa Nedžadom Ugljenom

E. D. A.
30.05.2018 16:00

„Trebao sam otići sa Ugljenom”, dramatična je poruka Bakira Alispahića, bivšeg ministra unutrašnjih poslova RBiH, koju je 1. decembra 2000. godine na svojoj naslovnici donio sedmični magazin „Dani”, najavljujući ekskluzivni intervju s ovim, zasigurno jednim od najvećih ključnih svjedoka i javnog i tajnog djelovanja ratnog i poratnog bošnjačkog političko-policijskog vrha. 

Četiri godine šutnje

- Nakon ubistva Nedžada Ugljena, jednog od njegovih najbližih suradnika, Bakir Alispahić se povukao u ilegalu. Poslije četiri godine šutnje, pažljivo vaga svaku izgovorenu riječ i brižljivo odabira teme. No, i njegov oprez čini se razumljivim. Cijeneći da je ova ispovijest vrijedan doprinos rasvjetljavanju ne tako davne nam prošlosti, donosimo poglede jednog od najodanijih suradnika Alije Izetbegovića, prvog direktora AID-a te tvorca projekta Pogorelica na najbolnije i nikad do kraja istražene domaće kontroverze - najavljen je intervju koji je s Alispahićem vodila tadašnja urednica u „Danima” Vildana Selimbegović.

  • Naslovnica 183. broja magazina “Dani”: Ekskluzivna ispovijest Bakira Alispahića objavljena 1. decembra 2000. godine
    Naslovnica 183. broja magazina “Dani”: Ekskluzivna ispovijest Bakira Alispahića objavljena 1. decembra 2000. godine

Bakir Alispahić, pak, ispovijest otprije 18 godina počinje ovako:

- Prihvatajući ovaj razgovor koji treba ponuditi javnosti, razmišljao sam o čemu govoriti ili čemu dati prioritet, od čega početi. Pa, logično, nameće se samo po sebi, od onog što je vezano za moje ime i što se postavlja kao centralni problem oko kojeg se vrte pitanja, nedoumice, nejasnoće, klevete i laži.

No, zvučalo bi jednostavno da to nije već mnoštvo u kojem ne pomaže "zdrava" selekcija: MUP, AID, MVP, Pogorelica, Amerika, Ševe, Munja, Sefer, Kemo, rahmetli Ugljen, Herenda, Garaplija, Curić. Ima li šta da nema?! Nekim čudnim čudom, pokojni Leutar me mašio?! Kazna?! Iskreno, ne znam čime sam zaslužio da neke ljude interesuje ama baš sve iz moga života: svaka moja funkcija, svaki moj korak, svako ustajanje - prema tuđim procjenama, na lijevu nogu... Naravno, desnu pritom niko da registruje.

Slobodnobosanska amputacija

Naprotiv, kad ti triput imputiraju lijevu, desnoj ne gine potpuna slobodnobosanska amputacija. I, tako, kako god promislim, ne mogu se oteti utisku (i svakom je to valjda jasno jer su me pune neke novine) da sam centralni problem ja; sve drugo što je išlo uz mene i što će ko zna koliko i dokle još ići, zapravo je pitanje kalemljenja: gdje god se šta zakuha - dodaj Bakiru; ili: da bi sredio Bakira - dodaj mu sve što je ružnoga bilo ili će biti (ne kukumačem, ali, bogami, što je puno - mnogo je).

Nemojte zato pomisliti da sam egocentričan što ću u ovom nizanju događaja i optužbi na moj račun, ili u traganju za odgovorima koji bi makar djelimično, koliko dozvoljavaju vremena i prilike, udovoljili ljubopitljivosti medija i, naravno, čitalaca, krenuti upravo od sebe, redoslijedom više hronološkim negoli bilo kako drukčije osmišljenim - rekao je Alispahić na početku intervjua u „Danima” od 1. decembra 2000. godine pod naslovom „Trebao sam otići sa Ugljenom”.

U nastavku Alispahić govori o „Ševama”, Ugljenovom ubistvu, otmici Nedžada Herende, Caci i Kazanima, ponudi američkog generala Veslija Klarka (Wesley Clark) da radi za Amerikance, objašnjava svoju ulogu u radu javne i tajne policije u Bošnjaka...

Stoj na trepavicama i hod po sirat-ćupriji 

Govoreći o sebi, Alispahić je prije 18 godina izjavio:

- I ovdje sam u dilemi: šta i kako reći a da ne bude opet - eno ga, pere se! Drugi te serbez prljaju, ali kod nas postaje nevažno ko to i zašto čini. Balkanska logika nalaže samo jedno: tuđim sam očima vidio da si prljav. Istina je. Ja sam, pod spletom raznih okolnosti, zbog rata, ali i prirode posla koji sam obavljao, prošao u posljednjoj deceniji vrlo težak životni put. Radio sam puno, bio i na odgovornim funkcijama, u zla vremena, najgora u historijskom pamćenju ovih naroda, Bošnjaka posebno.

A neki ljudi vide samo "fotelje". Neće da znaju kako je to ponekad "stoj na trepavicama" po nalogu, pa, bogami, nerijetko i hod po sirat-ćupriji. Svi smo bili u vatri. Zar mislite da se i ja nisam bezbroj puta opekao!? Nije nepoznato da su u februaru ‘95. godine Amerikanci tražili moju glavu. I danas vjerujem da je to bila političko-vojna akcija s ciljem da se bošnjačka strana diskvalificira na predstojećem Rimskom sastanku. U tom kontekstu ja sam apsolutno čist - kako u pogledu ideje i onoga što je Centar za obuku Pogorelica dao kao doprinos u odbrani od agresije tako i u formalno-pravnom odnosu sa naručiocima i izvršiocima napada na ovaj centar.

(Sutra: O Pogorelici te Garapliji i Herendi)

NA VRH