U ovdašnjem medijskom prostoru ne postoje ozbiljnije analize bošnjačke desnice, iako su tamo politička zbivanja najzanimljivija i vjerovatno odlučujuća po rezultate narednih izbora. Zašto nema takvih analiza, odgovor je sasvim jednostavan. Desnica, naime, kontrolira medije, i to ona na vlasti, pa bi svaka analiza dovela u pitanje njenu vlastodržačku moć. Zato mediji pod kontrom vrha SDA, od erdoganistički orijentiranih, što ih uređuje bulumenta Izetbegovićevih mediokriteta koji u društvenom polju šire otvoreni govor mržnje, do onih koji se finansiraju državnim novcima, npr. FTV ili opskurna Televizija Kantona Sarajevo, štite Izetbegovićevu desnicu od svake vrste podrobnije političke analize. Sve što o toj političkoj orijentaciji možemo saznati iz takvih medija jest prosta parola: SDA je provela čišćenje svojih partijskih redova, a u njenom tobožnjem jedinstvu još uvijek je položena bošnjačka snaga.

Rigidni klerikalizam i nacionalizam

Ali, već ovlašni pogled na bošnjački desni politički spektar razotkriva tu parolašku laž. SDA – to, narodski rečeno, znaju i ptice na grani – od svog formiranja nije bila slabija i podjeljenija, a na desnici se bije bitka na život i smrt. Kriza SDA započela je prije svega zbog enormne nesposobnosti njenog predsjednika da vodi tu stranku na demokratski način, a potom i zbog očigledne krađe glasova na posljednjem kongresu, koji je Izetbegoviću poslužio da se oslobodi svakog mogućeg unutarstranačkog kritičara i konkurenta. Podsjećanja radi, Izetbegović je, ne zbog svoje sposobnosti, već zahvaljujući činjenici da je Alijin sin, naslijedio SDA od Sulejmana Tihića, koji ju je unekoliko sekularizirao, liberalizirao, demokratizirao i vodio u smjeru evropskih narodnjačkih stranaka. Umjesto daljnje liberalizacije i demokratizacije, Izetbegović je razbio stranku na nekoliko klanova pokrenuvši mnogobrojne unutarstranačke obračune. Nadalje, on je, ugledajući se na Erdogana, stranku poveo u rigidni klerikalizam i nacionalizam, gubeći pritom međunarodnu podršku, da bi na koncu maksimalno getoizirao Bošnjake. Na toj osnovi je i nikla fantazma o Izetbegovićevom Bošnjakistanu i njegova politika redukcionističkog, antibosanskog bošnjaštva.

Svaki oblik kritike u stranci žestoko je kažnjavan, dok je njome, baš kao i državnim institucijama kojim je upravljala SDA, potpuno zavladao nepotizam i korupcija, a stranački kriminal konačno je isplivao na vidjelo u svom najpoganijem obliku. Da bi stvari po SDA bile gore, probudile su se političke ambicije i u Izetbegovićevoj supruzi, pa je ona svojom autoritarnošću i protjerivanjem kadrova uništila Bolnicu Koševo, a ovih dana uništava i Medicinski fakultet u Sarajevu. Gospođa Izetbegović stranku je pretvorila u dinastičku organizaciju, ne prezajući ni od očiglednog kršenja zakona (npr. u načinu na koji je protjerala doktore iz koševske bolnice, ili kako ovih dana protjeruje profesore s Medicinskog fakulteta). Istodobno, ona je stranci nametnula svoju karijeru kao osnovnu političku orijentaciju, čak do te mjere da je otvorila sukob i s njenim mladomuslimanskim kadrovima. Tako je SDA postala politički talac kuće Izetbegovića, dok je u isto vrijeme klizila u kriminal koji je razotkriven hapšenjem njenog generalnog sekretara i upletenošću dvojice potpredsjednika u njegova kriminalna djela, ali i velikom aferom „Zadruga“, koja je pokazala da je SDA suštinski iznutra kriminalizirana. Nakon ratne i poslijeratne privatizacijske pljačke ova stranka je, pokazuju to razmjere afere „Zadruga“ i na stotine osumnjičenih osoba u njoj, na vrlo bahat i primitivan način započela i finansijsku pljačku države. To su sve znakovi da je stranka koju je s mladomuslimanskim krugom osnovao Alija Izetbegović gotovo izvjesno završila svoju povijesnu ulogu, baš na onaj način kako to i biva u tom tipu dinastičkih stranaka – osnivačev sin jedinac i nasljednik, poput kakvog pijanca u kafani, proćerda svu babovinu, dok mu supruga na svaki mogući način ruši ugled.

Represivni aparat države

Iz takve SDA morale su proizaći nove stranke. Dok su raniji nezadovoljnici, poput Silajdžića ili ljudi okupljenih u A-sda, stranku napuštali bez bitnijih posljedica po njenu stabilnost i predodređenost da bude na vlasti, današnji su uspjeli organizirati nekoliko stranaka, preuzimajući na taj način i dijelove stranačke infrastrukture. To je u političkom smislu svakako probitačnije, ali ostaje otvorenim pitanje o ideološkim osnovama tih novih stranaka. I dok je Silajdžić, vođen svojom prekomjernom sujetom, zavaravao javnost tobožnjom građanskom idejom BiH, zbog koje je zemlju zavio u crno odbijajući poznati Aprilski paket ustavnih promjena iz 2006. godine, novi nezadovoljnici prilikom napuštanja SDA uopšte ne pominju ideološke razloge za svoje napuštanje stranke, već prije svega nepoštenje stranačkog vrha. Bez obzira na to odnosi li se to nepoštenje na unutarstranačku krađu glasova na posljednjem kongresu (što je često isticao Senad Šepić) ili na lopovluk stranačkih kadrova (što je naglašavao Elmedin Konaković), jasno je da je kriminal različitih vrsta razlog njihovog napuštanja stranke. Ako su nezadovoljnici okupljeni u A-sda još i polagali vjeru u nekakvu izvornu nacionalističku ideologiju, današnji nemogućnošću da se bore protiv kriminala u samoj SDA i organima vlasti implicitno potvrđuju da je Izetbegović sa svojim poslušnicima ovladao represivnim aparatom države, prije svega obavještajnim i policijskim organima, a onda i sudskim i tužilačkim. Time je on i stranku i državu pretvorio u privatnu prćiju, u svoj begluk koji se raspada po različitim osnovama. Rezultat takve vladavine su montirani politički procesi, neriješena ubistva, ucjene i zastrašivanja političkih protivnika, neistomišljenika i kritičara, te posvemašnja kriza, prije svega ona moralna, ali i demografska i ekonomska, u zemlji koja je pretrpjela stravičan rat.

Budući da ne ispoljavaju nikakvu ideološku razliku između svojih novoosnovanih partija i SDA, nezadovoljnici koji su izašli iz nje ne mogu ni biti njeni ozbiljni politički protivnici. Da bi to postali, oni moraju povući ideološku razliku između svojih partija i one kojom upravlja dinastija Izetbegović, kako ju je na posljednjoj stranačkoj konvenciji nazvao i Osman Brka, jedan od osnivača SDA.

Bošnjacima i BiH potrebna je liberalna nacionalna bošnjačka stranka s jasnom sekularnom orijentacijom. Takva stranka spriječila bi jaku klerikalizaciju bošnjačkog društvenog polja i Bošnjake i BiH vratila njihovim evropskim identitarnim temeljima. Nadalje, ona bi prekinula proces getoiziranja Bošnjaka i lišila ih bolesnih turkofilskih i osmanonostalgičnih identifikacija u koje ih je zarobila dinastija Izetbegović. Samo na taj način moguće je da oni koji su napustili SDA od njenog nacionalizma, kojemu je cilj formiranje Izetbegovićevog Bošnjakistana, tj. evropskog geta za bosanske muslimane, oslobode, s drugim opozicionim partijama, bošnjački društveni prostor i oforme emancipatorne nacionalne politike. U protivnom, i oni će kao i njihovi prethodnici, Silajdžić i članovi A-sda, završiti kao politički marginalci.

Izgubljen koalicioni potencijal

Za sada je njihova politička pozicija, čisto s pragmatičkog stajališta, relativno dobra. Naime, PDA, koju je formirao Mirsad Kukić, preotela je od SDA značajan dio infrastrukture na Tuzlanskom kantonu, baš kao Šepićev Nezavisni blok na Zeničko-dobojskom, te djelimično Unsko-sanskom kantonu. U Sarajevu je Hadžibajrić SDA-u oduzeo značajan dio infrastrukture na području opštine Stari Grad, a ostaje da se vidi koliko će to poći za rukom Elmedinu Konakoviću u drugim sarajevskim opštinama. Kad se imaju u vidu ovi čisto pragmatični politički elementi, bjelodano je da će borba na bošnjačkoj desnici biti nemilosrdna. Pretočena u broj glasova, ova infrastruktura je gotovo duplo jača od one nezavisnih načelničkih kandidata, koji su u nekoliko opština porazili SDA na posljednjim lokalnim izborima. Taj gubitak glasova mogao bi Izetbegovića koštati vlasti, a potom usloviti i daljnju destrukciju njegove stranke, jer će podjele i sukobi u njoj još više jačati ukoliko izgubi vlast na narednim izborima.

Međutim, osnovno pitanje koje niko, ili gotovo niko, ne postavlja u javnosti jeste: hoće li nakon izbora stranke nastale iz SDA koalirati s njom? Izetbegovićeva stranka potpuno je izgubila svoj koalicioni potencijal, jer svaka stranka koja je s njom koalirala prošla je kao bos po trnju. A to pokazuje da SDA uništava svoje koalicione partnere. Iskusila je to najprije Stranka za BiH, potom SDP, a onda i SBB. Ako koaliraju sa SDA, današnji nezadovoljnici samo će spašavati Izetbegovićevu političku glavu i pokazati se kao najobičnija politička prevara. Razlozi zbog kojih su napustili SDA tada će biti shvaćeni kao najobičnija laž, a njihove partije nestat će s političke scene. Pojest će ih stranka koju su napustili, a njen vođa će ih uništiti. Zato oni već sada moraju biračima jasno staviti do znanja: nismo napuštali SDA da bismo postizbornom koalicijom spašavali političkog polumrtvaca Bakira Izetbegovića.