KOLUMNA Enver Kazaz, profesor Filozofskog fakulteta, piše za “Dnevni avaz”

Četiri političarke: Pravda, sloboda i humanizam

Piše: Enver KAZAZ
02.07.2018 15:58

Vrlo često u Bosni i Hercegovini može se čuti kako su ženske politike neophodne za razvoj društva i da su one pacifikatorske, za razliku od muških, koje su u osnovi militantne. Takvo viđenje ženskih politika najčešće dolazi iz feminističkih krugova, koji esencijaliziraju muškost i ženskost kao rodne identitete, smatrajući da su oni transvremeni i direktno ovisni o spolnim datostima. Ti feministički krugovi ne razumijevaju teorijske osnove roda i spola pa svojom esencijalizacijom rodnih i spolnih identiteta doprinose učvršćivanju dualno pojmljene kulture zasnovane na patrijarhalnoj moći.  

Argumentirana kritika

Esencijalističke feministkinje najčešće dolaze iz akademske zajednice i izbjegavaju da se suoče s ideologijom koja zagovara klerikalizirane kulturne obrasce, utemeljene na patrijarhatu i dominaciji militantne nacionalističke kulture nad onom koja posjeduje pacifikatorske potencijale. Osim toga, izbjegavajući suočavanje s ideološkom nakaradnom silom koja razara društvenu supstancu, te zagovarateljice ženskih politika ubijaju svaku mogućnost razvijanja kritičkog mišljenja kao osnove društvenog napretka.

Istodobno, one uživaju u komoditetu svoje akademske pozicije, bježeći od svakog mogućeg rizika. Zato u njihovom jeziku i nema kategorija poput nacionalizma, klerikalizma, korupcije, kriminala, autoritarnosti pa se može reći da one svoje feminističke radove na isti način mogu pisati npr. na Madagaskaru, u Moldaviji ili u BiH.

Slično se prema svojoj društvenoj odgovornosti odnosi i šutljiva muška akademska većina, pogotovo ona iz humanističkih i društvenih nauka. U njenim radovima ne možete pročitati npr. riječi rat, zločin, urbicid, nacionalizam, iako piše o književnosti koja tematizira upravo rat, zločine, masovna silovanja i etnička čišćenja. Pred očima takve većine krvavo je slomljen jedan civilizacijski sistem, onaj socijalistički, i uspostavljen drugi, nacionalističko-kapitalistički, a da ona o tome nije prozborila niti jednu jedinu suvislu rečenicu. To su oni koji su unaprijed odustali od sebe kako bi mediokritetski obavljali funkcije univerzitetskih profesora.

Na osnovu teorije Tomasa Kuna o strukturama naučnih revolucija, uspostavljena su u našem dobu epistemološka stajališta o tzv. lokalnom kritičkom znanju, koje je preduvjet za svaku vrstu društvenih promjena. Esencijalističke feministkinje i šutljiva muška akademska većina spriječili su razvoj takvog znanja i za veoma dug vremenski period onemogućili promjene klerikaliziranog patrijarhata u našoj zemlji.

Nasuprot njima, nekoliko žena iz politike, odakle se najmanje očekivalo, uspostavilo je novu vrstu kritičkog ženskog govora i razobličilo dominantne nacionalističke i patrijarhalne strukture moći. Te su žene, svaka u svojoj oblasti, vrsne stručnjakinje, koje su unijele novi – u našem društvu skoro potpuno nepoznat – tip političkog jezika.

Emina Abrahamsdoter (Abrahamsdotter), Adisa Omerbegović-Arapović, Sabina Ćudić i Maja Gasal-Vražalica pripadnice su različitih političkih partija, SDP-a, SBB-a, Naše stranke i Demokratske fronte, ali ono što ih povezuje jeste stručno i naučno znanje, spojeno sa političkim radom.

Upoređene sa svojim kolegicama iz SDA, čiji se šef u jednoj svojoj televizijskoj izjavi ponosi suprugom, za koju kaže da je patrijarhalna žena, koja zna dokle treba ići, ove političarke ostavljaju utisak da ne dolaze sa, iz feminističkog ugla promatrano, zapuštene i učmale bosanske političke scene nego iz emancipiranih političkih sistema s dugom demokratskom tradicijom.

Nasuprot njima, spomenute četiri političarke razobličavaju konzervativnu ideologiju patrijarhalnog kazamata za žene, što ju je obnovila SDA nakon socijalističke emancipacije žena, i u svojoj politici otvaraju prostor za korjenite reforme društva.

Najvidljivija među njima svakako je potpredsjednica SBB-a Adisa Omerbegović-Arapović. Ekonomistkinja i univerzitetska profesorica, ona se zalaže za socijalno osjetljivu ekonomsku politiku ove zemlje, implicitno kritizirajući neljudsko lice ovdašnjeg kapitalizma i njegovu prvobitnu, da ne kažem pljačkašku akumulaciju kapitala.

To je nov govor u našoj ekonomskoj politici, koji, uvažavajući zakone tržišta, nastoji humanizirati ekonomsko polje. Divlji kapitalizam, zasnovan na bezočnoj eksploataciji radnika i prekarijata, dobija u stajalištima Adise Omerbegović-Arapović vrlo argumentiranu kritiku, koja otvara prostor za one ekonomske programe koji se zasnivaju na socijalnoj osjetljivosti i viziji humanog razvoja zemlje.

Klerikalizirani patrijarhat

Slično u društvu bezočnog bosanskog kapitalizma djeluje i Emina Abrahamsdoter. Njena politika bazirana je na borbi za radnička prava, ali i ona rodna, pa se može reći da s njom prvi put u BiH imamo u političkom polju socijaldemokratsku, feministički osviještenu političarku. Doktorantica na Univerzitetu u Birmingemu, Emina Abrahamsdoter istražuje odnose religijskih institucija u borbi protiv siromaštva i iskorjenjivanja socijalne nejednakosti.

Uz naučni rad, ona je veoma angažirana u Forumu sindikalista SDP-a, a potom i u formiranju Radničkog univerziteta, te nastoji da obrazovanje učini dostupnim najsiromašnijim slojevima stanovništva i osvijesti radnike u borbi za njihova prava. Istodobno, u okviru Foruma lijeve inicijative zasnovala je novi oblik borbe za radnička prava, a rezultat je fascinantan – tim koji radnicima daje besplatnu pravnu pomoć i educira ih o pravnoj borbi za njihova prava.

Hiljade radnika iz firmi koje su propale i hiljade njih s neuvezanim radnim stažom, u Emini Abrahamsdoter našle su osobu koja im na praktičan način, pravnom borbom, pomaže, a potom tu borbu pretače u konkretnu politiku i politički program. Boreći se za radnička prava, ova političarka ne preza ni od praktične, ali ni znanstvene borbe protiv klerikaliziranog patrijarhata. Tako se u njenoj politici otvaraju dva prostora slobode i pravde – rodni ženski i radnički. S iskustvom rada u velikom broju država, od Švedske do nekih zemalja Afrike, Bliskog istoka, Azije, Emina Abrahamsdoter na vrlo plastičan način osvijetlila je ovdašnji kapitalizam stavom da naši radnici ostvaraju svoja prava na razini na kojoj su to činili radnici u 18. stoljeću u razvijenom svijetu. Iz tog saznanja proističe njen politički angažman s vrsnim humanističkim osnovama.

Sabina Ćudić spada u poznatije bosanskohercegovačke političarke, ali uglavnom kao predsjednica Naše stranke. No, odvojena od te funkcije, ona se pokazuje kao veoma obrazovana osoba u borbi protiv rigidnog nacionalizma i svakog oblika društvene nazadnosti. Školovana u inozemstvu, emancipatorske vrijednosti politike vidi ne samo u bespoštednoj kritici nacionalizma, već i u novoj vrsti političkog morala.

Onog, naime, morala koji politiku ne shvata kao uhljebljenje, već kao područje stalne borbe protiv društvenih devijacija: korupcije, nepotizma, kriminala, ali i ne manje važno – borbe protiv ideološki postuliranog revizionizma, koji fašiste iz Drugog svjetskog rata nastoji predstaviti kao nacionalne uzore pa po njima daje imena školama, ulicama i trgovima. Pri tome se ta njena borba odvija u Skupštini Kantona Sarajevo, gdje je s drugim parlamentarcima iz svoje stranke odnijela nekoliko ideološki važnih pobjeda nad esdeaovskim povijesnim revizionistima, zastupnicima teza o nevinosti ljubitelja fašizma, poput Mustafe Busuladžića.

Humanije lice politike

Četvrta političarka Maja Gasal-Vražalica ujedinila je u svom angažmanu socijalnu dimenziju politike s borbom za društveni prostor slobode. Treba se samo prisjetiti njene kritike radnih i drugih uvjeta u školama koje je pod patronatom Bakirove stranke organizirala po BiH Turska, a koje danas progoni Erdoanov (Erdogan) režim pod optužbom da je u njima Fetulah Gulen tobože razvio svoju terorističku mrežu.

I dok Bakir i njegov brat Erdoan divane o gulenovcima kao pošasti koja iz škola u BiH ugrožava režim turskog autokrate, Maja Gasal-Vražalica je prije nekoliko godina, daleko prije definitivnog razlaza Gulena s Erdoanom i Bakirom, hrabro razotkrila sav ideološki, znanstveni, odgojni i obrazovni konzervativizam tih škola i ukazala na to kako se nad bosanskim uposlenicima u njima provodi svojevrsni pravni teror te kako im se nameće pokornost klerikalizmu.

Naravno, ona je, kao federalna parlamentarka, pokrenula niz inicijativa u kojima je pokazala da rigidni nacionalisti iz vlasti drže BiH u stanju zarobljenosti. O Maji Gasal-Vražalici možda najbolje svjedoče riječi Žarka Papića, uglednog intelektualca i vrsnog ekonomiste. On je u nekoliko navrata tvrdio da je Demokratska fronta, upravo zahvaljujući ovoj političarki, imala najbolji program socijalne politike.

Da, ove četiri političarke pokazuju kako je moguće politiku, omrznutu u ovom društvu i shvaćenu kao izvor nemorala, zasnivati ne moralnim principima, znanju i odgovornosti i pretočiti je u borbu za širenje prostora slobode i humanističkih vrijednosti. Time one ujedinjuju lokalno kritičko znanje sa politikom, otvarajući nadu da je u ovoj zemlji moguće bolje, slobodnije, pravednije i humanije lice politike.

SDA svojim predstavnicama zagadila društveni prostor

Baš je SDA svojim političarkama zagadila društveni prostor i nametnula, upravo preko njih, rigidni model arhaičnog patrijarhata kao temeljnu društvenu normu.

Sjetimo se, za trenutak, žena koje je ta partija isturala u prvi plan: Seada Palavrić, Semiha Borovac, a naročito Sebija Izetbegović. Niti jedna od njih nikad, ama baš nikad, nije proslovila jednu riječ o pravima žena, patrocentričnoj muškoj dominaciji i nacionalističkom modelu patrijarhata. Naprotiv, one su, kako za kadrove SDA kaže jedan ovdašnji sve bolji i bolji, meni veoma drag kolumnista, odroni koji razaraju društveno tkivo. Biološki žene, promovirale su tipične nacionalističke patrijarhalne politike i cementirale mušku moć u politici.

Predstavljaju izuzetak po svemu

Ako se ima u vidu činjenica da su žene u politici prisutne tek kao nužnost da političke partije zadovolje zakonske kriterije da na listama imaju određeni procent žena, onda ove četiri političarke predstavljaju izuzetak po svemu, kao i nekolicina drugih, manje primjetnih, ali u svakom pogledu vrijednih političarki.

NA VRH