KULTURA DIJALOGA

Nemam majku ili babu, ali uvijek volim

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
05.08.2018 12:45
A
A
A

Pitao me jedan mladić prije nekoliko dana zašto se ljudi toliko mrze u BiH. Odgovorih pitanjem: „Otkud ti to?“. Reče mi da čita komentare na društvenim mrežama i tamo susreće mnogo teških riječi koje samo što ne „pucaju“.

Nastavak ratova

Bilo mi je žao čuti ovo zapažanje devetnaestogodišnjaka čija bi jedina briga morala biti kako da uspješno položi ispite, zaradi koji dinar za džeparac i razmišlja o mladenačkim ljubavima. No, njegovu misao okupirali su komentari njegovih vršnjaka i onih starijih, mnogi od njih su i javne ličnosti. Pogledah malo o čemu pišu ti ljudi. I zaista, mada ne prvi put, bila sam zatečena. Tužna.

Više od dvije decenije nakon rata mnogi od njih kao da nastavljaju neke svoje ratove. A ovi mlađi borbenošću šalju nepomirljive poruke vršnjacima. I to u ime svog naroda, za svoj narod, zbog svog naroda. I nisu kriva ta, tek stasala, djeca što su im usta puna netrpeljivosti prema drugima. Jednostavno, gledaju i uče. Od starijih. Žele pisati neku novu povijest u kojoj su drugi dobrodošli samo kao poslušni susjedi bez identiteta.

Znam mnogo mladih ljudi. Iz cijele BiH. Znam da mnogi od njih imaju problem kako da plate školarinu. Kako da kupe nove patike ili neku sitnicu koja će ih obradovati. Kako da skupe novac za nekoliko dana na moru, a njihove duše se pune otrovima razdvajanja od drugih. Prepoznajem neke od njih i na društvenim mrežama. Čitam kako prijete drugima. Kako ih vrijeđaju, a zapravo čini mi se da se boje upoznati jedni druge. Čini mi se da tako sakriveni iza ekrana svojih mobitela ili računara samo iskazuju strah od nepoznatog.

Ponekad pročitam i kako se izruguju mrtvima onih drugih. A onda pomislim koliko su samo daleko od tih drugih kojima se obraćaju. Čitajući tako o čemu sve mladi pišu, naiđoh na komentar mladića koji nikad nije upoznao svoje roditelje. Ne zna ni ko su. Tek izašao iz doma za djecu bez roditelja jer je napunio tih presudnih osamnaest. Priča o svojoj vjeri. Poziva i druge da vjeruju i da se vole. Da se ne razdvajaju i ne mrze. Da pomažu jedni drugima. Da ne gledaju kako se ko zove, nego da budu dobre duše. Da drugima čine samo ono što bi voljeli da i oni njima čine. I reče na kraju nešto od čega srce zadrhti, a što gotovo nigdje ne pročitah na društvenim mrežama. Ni od mlađih ni od starijih. Izgubilo se to. Zaboravilo.

Hvala, Zlatane

 „I još nešto za svu omladinu, kao i djecu (koja imaju svoje roditelje). Ja ne znam šta znači imati majku ili babu, ali vi to znate i zato poštujte i cijenite vaše roditelje, kad niko ne bude uz vas, bit će oni, u to sam 100 posto uvjeren. Ja sam s ponosom musliman!”

Napisao je on još mnogo riječi kojima je branio jednog časnog čovjeka od napada bijesa onih kojima je srce puno mržnje. Čovjeka druge vjere i nacije. Pogledam ispod njegovog komentara da se te riječi sviđaju tek nekolicini. Pogledam i drugi komentar u kojem jedan drugi mladić prijeti drugima i vidim stotine onih kojima se ta prijetnja sviđa. Odoh onda do mladića koji me pitao zašto se ljudi mrze i pročitah mu šta je napisao onaj koji ne mrzi.

Onaj koji želi da voli i bude voljen.

Rekoh: „Vidiš, ovo je napisao čovjek. Tvoj vršnjak. Čovjek duše otvorene za druge. A te druge komentare su napisali oni koje niti vjera niti lijepa riječ nikad nisu dotakli. Njima treba pomoći. Naučiti ih da budu ljudi. Naučiti ih da je ljubav put kojim treba ići, a poštovanje staza koju treba posipati ljubavlju.“

Hvala ti, Zlatane, za ove riječi. Za sve tvoje vršnjake i sve one koji odgajaju tvoje vršnjake.