INTERVJU Nevenka Tromp, istražiteljica u suđenju Miloševiću

Negiranje genocida kao metode stvaranja RS služi političkoj svrsi

Autor: Sead NUMANOVIĆ
26.08.2018 13:34
A
A
A

Nevenka Tromp, profesorica istočnoevropskih studija na Univerzitetu Amsterdam i nekadašnja istražiteljica Tribunala u Hagu u procesu protiv Slobodana Miloševića, bila je iznenađena odlukom vlasti bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska da se poništi Izvještaj o Srebrenici iz 2004. godine. 

No, smatra da ta odluka ne može poništiti istinu.

Štaviše, uvjerena je i da nova komisija, koju traže vlasti manjeg bh. entiteta, jedino što može uraditi je to da doda nove detalje i još jednom potvrdi da se genocid desio.

 Skupština RS mogla je glasati i da se iz udžbenika izbaci činjenica da je Zemlja okruga  

 Kako gledate na odluku RS o Izvještaju o Srebrenici?

 

- Isto bi bilo, recimo, da je Skupština RS zasjedala da bi njeni zastupnici glasali da li da se izbaci iz školskih udžbenika općeprihvaćena činjenica u racionalnom svijetu da je Zemlja okrugla. Što god njeni zastupnici izglasaju o povlačenju tih udžbenika iz nastave i iz prodaje, Zemlja će i poslije njihove odluke ostati okrugla.

 

Kakva je bila Vaša prva reakcija kada ste čuli vijesti iz Banje Luke?

 

- Nevjerica! Naravno, Skupština nije direktno odlučivala o tome je li bilo ili nije bilo genocida u BiH, ali je na indirektan način najavila preispitivanje pravnih i historijskih narativa.

Vlada RS je u saopćenju navela da je to urađeno u cilju cjelovitog i istinskog sagledavanja događaja u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine, a zbog jačanja povjerenja i tolerancije među narodima BiH, konačnog pomirenja i suživota budućih generacija. Vlada je, isto tako, donijela odluku o osnivanju nezavisne međunarodne komisije da preispita pitanje genocida u BiH u roku od 60 dana. Milorad Dodik je izjavio da su pozvali i jednog bivšeg sudiju Haškog tribunala da bude član komisije.

Koliko u tim aktivnostima ima inata, a koliko hladne proračunatosti? I zašto?

 

- Vodstvo RS ovdje ne pokazuje iracionalnost ili neznanje, nego promovira upravo jednu vrstu racionalnosti koja je tu da služi vrlo konkretnoj nakani. A to je da se dovede pod sumnju odgovornost za genocid RS i Srbije.

  Ali, to je već davno zatvoreno i pravno potpuno utemeljeno poglavlje historije.

 

- Hronologija pravne kvalifikacije genocida na Haškom tribunalu počinje pravomoćnom presudom generalu VRS Radislavu Krstiću 2004. 

To je upravo godina kada je u BiH na svim nivoima usvojen, pa tako i na nivou RS, Izvještaj iz 2004. godine. Zato nije vjerodostojno objašnjenje nekih zastupnika Skupštine RS da je u 2004. ovaj izvještaj usvojen kao posljedica velikih pritiska. 

Izvještaj je bio posljedica pravnih činjenica. Krstićeva presuda za genocid nije ostala usamljenim incidentom, nego su se presude za genocid nizale jedna za drugom. Tako su za genocid pravomoćno osuđeni i Zdravko Tolimir, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Dragan Nikolić.

 Imamo i još nekoliko nezavršenih procesa u Hagu...

 

Da. Red se nastavlja u iščekivanju pravomoćnih presuda generalu Ratku Mladiću kao i jednom jedinom političaru s tog spiska Radovanu Karadžiću, koji su do sada nepravomoćno proglašeni krivim i za zločin genocida. 

Znači, Izvještaj iz 2004. godine je s Krstićevom presudom i onim koje su poslije dolazile samo još više učvrstio svoje temelje novim činjenicama i novim presudama za genocidu.

 

Zašto je Srbija najviše napora, vremena i resursa potrošila na skrivanje dokaza?

 Hoćete da kažete da su u RS opet radili uzaludan posao?

 

- Ova hronologija koju sam navela pokazuje da je tokom vremena samo rasla lista počinitelja zločina genocida, a da se temeljene postavke o tome ko je žrtva, a ko počinitelji nije mijenjala. 

Shodno tome, bilo kakva komisija za preispitivanje činjenica o genocidnim zločinima će zarad svog vlastitog kredibiliteta morati voditi računa o svim činjenicama koje su utvrđene nakon 2004. godine.

Hoćete da kažete da se jedino mogu ponoviti i ojačati nalazi Komisije iz 2004. godine? 

- I uz najminimalniju definiciju objektivnosti i profesionalnosti bi upravo zbog velike količine novih činjenica ova komisija trebala ne samo potvrditi nego i ojačati činjenično stanje o tome zašto i kako je planiran i izvršen genocid i iz kojeg etničkog kolektiva su žrtve, a iz kojeg počinioci.

 

 Šta je utvrđeno u Tribunalu u Hagu o genocidu u Srebrenici?

 

- Kada sam završavala svoju knjigu o suđenju Miloševiću na Haškom tribunalu, jedno od pitanja koje se nametnulo na samom kraju istraživanja je bilo to zašto je država Srbija najviše napora, vremena i resursa u saradnji s Tribunalom potrošila na skrivanje dokaza važnih za dokazivanje Miloševićeve kriminalne odgovornosti za genocid u BiH.

 

Prvi dio odgovora se nametnuo sam od sebe. Velika većina dokaza koji su trebali dokazati individualnu odgovornost Miloševića pred Haškim tribunalom su bili isto tako važni za dokazivanje državne odgovornosti Srbije u tužbi za genocid koje je država BiH podnijela protiv Srbije (tadašnje SRJ) pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Hagu.

 

 I taj sud nije presudio da je Srbija kriva...

 

- Državna taktika Srbije je bila odraz definiranih srpskih državnih interesa da se Srbija štiti od dogovornosti za genocide pred međunarodnim i nacionalnim sudovima. Njeno provođenje je išlo preko Ministarstva vanjskih poslova, čiji tim pravnika je koordinirao rad s ostalim nadležnim ministarstvima. Ovi koordinirani napori su urodili plodom jer na Haškom tribunalu nema nijedne presude za genocid koja direktno povezuje individualne počinioce – znači one pojedince poput Vujadina Popovića, Ratka Mladića ili pak političara Radovana Karadžića kojima je presuđeno za genocid - individualnu krivičnu odgovornost - i preko doktrine udruženog zločinačkog poduhvata s pojedincima iz srpskog političkog i vojnog vrha.

  Milošević je bio optužen za genocid

 

- Da. I bio je jedini haški optuženik u čijoj je optužnici bilo uključeno krivično djelo genocida. Međutim, niti u jednoj od tih presuda nema povezanosti s presudom za genocide u BiH pripadnika VRS ili političkog vrha RS s Beogradom. Karadžićeva i Mladićeva presuda eksplicitno govore da Tužilaštvo nije dokazalo da je Slobodan Milošević bio dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Mladićeva presuda ide čak i dalje i govori da Tužilaštvo nije dokazalo niti povezanost Mladića s pojedincima iz srpskog državnog aparata, i to konkretno s drugim haškim optuženicima Jovicom Stanišićem, Frankom Simatovićem, Vojislavom Šešeljem i Momčilom Perišićem.

 Za kvalifikaciju zločina u optužnicama odgovorno je prvenstveno Tužilaštvo

 Kako to objašnjavate?

 

- Ovdje veliku odgovornost za uvezivanje počinitelja genocida iz RS i VRS s Beogradom ima Tužilaštvo Haškog tribunala, koje nijednog od ovih pojedinaca iz Srbije, osim Miloševića, nije ni optužilo za kriminalno djelo genocida. 

U njihovim optužnicama, ako se i spominje Srebrenica, što je slučaj u optužnicama Stanišić-Simatović i Perišić - zločini su tamo okvalificirani kao zločini protiv čovječanstva, a ne genocid. Za ovakvu kvalifikaciju zločina u optužnicama odgovorno je prvenstveno Tužilaštvo.

I to zbog nedovoljnog podnošenje dokaza za dokazivanje udruženog zločinačkog poduhvata koji preko RS i optuženika VRS vodi ka Beogradu.

Zbog toga se pravna pravda i pravna istina mogu, ali ne moraju, poklapati s političkom i povijesnom pravdom i istinom.

 Je li Tribunal bio ograničen u svom radu? Bilo diktatom sa strane, bilo nesposobnošću onih koji su zastupali, a posebno pomagali Tužilaštvu dostavljanjem dokaza?

 

- U slučaju Haškog tribunala, kada je u pitanju genocid, pravna pravda i pravna istina su ostale ograničene na samo lokaciju Srebrenice i u presudi Zdravka Tolimira na Žepu. Nema presuda za druge općine u drugim dijelovima BiH, kao niti za godine ranije od ljeta 1995., znači od 1992. nadalje.

 Koliko su u tome odmagale države svjesnom politikom opstrukcija, posebno u slučajevima optužnica za genocid?

 

- Države imaju veliku moć. One su svete krave međunarodnog državnog režima. One su moćnije od bilo kojeg međunarodnog suda. I onda kad su obavezne preko UN-a da surađuju, one će uvijek iskoristiti tu moć u svoju korist. To se dogodilo i sa Srbijom u suradnji s Tribunalom, gdje se uspjelo zaštititi veliki broj dokaza iz državnih arhiva koji su i do dan-danas nedostupni javnosti. 

Preko mojih iskustava s Tribunalom, gdje sam bila uključena u proces saradnje sa Srbijom za potrebe Miloševićevog suđenja i mog akademskog rada, u mojim istraživanjima tri su osnovna razloga zašto će jedna država rijetko kad dobrovoljno priznati svoj dio odgovornosti za genocid. 1. Pravna presuda koja potvrđuje zločin će ostaviti trag na nacionalnu historiju u formi historijske hipoteke koja će opteretiti buduće generacije 2. U slučaju dokazivanja genocide na državnom nivou na Međunarodnom sudu pravde, ta država bi bila obavezna platiti odštetu koja bi finansijski opteretila tu državu, tj. njene građane i 3. Država koja je planirala i izvršavala genocid ne znači da je i postigla ciljeve genocidnog plana. Svako priznavanje genocida ili predavanje dokaza o svojoj uključenosti u genocidu će spriječiti ili usporiti postizanje krajnjeg cilja.

 

 Ostvaren je tako, hoćete reći, dio genocidnog plana?

- U konkretnom slučaju Republike Srpske samo jedan dio genocidnog plana je ostvaren. Preko Dejtonskog sporazuma ona je zacementirala svoj teritorijalno-administrativni status unutar BiH, ali krajni cilj je teritorijalno spajanje sa Srbijom.

 

U tu svrhu negiranje genocida kao metode kojom je stvarana RS služi konkretnoj političkoj svrsi i konstruiranoj političkoj istini. Ova iskonstruirana istina nije slučajna, ona se neprestano njeguje, prilagođava.

   Kako se dokazuje genocid? 

- Presuda o genocidu kao pravnoj kategoriji odnosno krivičnoj kvalifikaciji zločina se donosi na sudu. Prije donošenja presude obje strane predstavljaju sudu svoje dokaze potkrijepljene pravnim teorijama. Znači, svaki dokaz pojedinačno je podvrgnut forenzičnom procesu. To znači da jedna strana predoči svoje dokaze o genocidu i druga strana potom ima šansu da preko unakrsnog ispitivanja i predočavanjem kontradokaza ospori dokazni materijal. 

Nakon unakrsnog ispitivanja prva strana opet ima priliku da pred sudijama pobije dijelove koji su osporavani u unakrsnom ispitivanju.

Na kraju sudije trebaju analizom svih predočenih argumenata i činjenica odlučiti u presudi koja ih je strana uvjerila u vrijednost dokaza. 

Forenzična istina se znači ne odnosi toliko na presudu koliko na to nadmetanje dviju strana - optužbe i obrane - u snagu argumenata preko prikazanih dokaza.

Dokaz sam po sebi ne predstavlja „forenzičnu“ istinu, nego se preko dokaza dokazuje istina „uvjeravanja“ sudija. 

Uvjerljivi dokumenti nisu nadglasani 

- Odbrana i Miloševića i Mladića i Karadžića, kao i ostalih optuženika, na sudu je imala priliku predstaviti sve dokaze da pobije optužbe za genocid – dokaz po dokaz.

Svi mi koji smo profesionalno pratili suđenja znamo da nije bilo nijednog spektakularnog dokaza od njihove strane da „nadglasa“ uvjerljivost dokumenata poput Šest strateških ciljeva, otvorenih hvalisanja zločinima, dugih rečenica sa sjednica Vrhovnog saveta odbrane (VSO) u Beogradu i Skupštini RS u Banjoj Luci i na Palama za vrijeme rata, vojne operacije „Krivaja“, masovnih grobnica...

 

Podobne političke istine

- Kada je i UN tražio poslije Srebrenice da sve strane upute generalnom sekretaru izvještaje što se dogodilo u Srebrenici, srpski predstavnik u UN-u Vladisav Jovanović je uputio pismo preko Ruske UN misije u kojoj je tvrdio da su masakre u Srebrenici izvršili pripadnici Armije BiH da bi svalili krivicu na srpske oružane snage i time potakli vojnu intervenciju. Ovo pismo je, na veliko negodovanje, predočeno u procesu forenzične istine na sudu i Jovanović je tražio neuvjerljive izgovore.

Ali, jedino u što je mogao uvjeriti sudije je bilo to da je Srbija imala validnu odbranu za Srebrenicu, ona bi je predočila od prvog dana suđenja Miloševiću i drugima. 

Sva suđenja za genocid do sada potvrđuju da najavljenih protudokaza nema, niti će biti. Jer, da ih ima, davno bi ih i Milošević i Mladić i Karadžić upotrijebili za svoju obranu. Zato politička elita u RS političkim odlukama traži podobne političke „istine“ jer one trebaju prerasti u „vjerovanja“.

 

Historijska istina je utvrđena

 

- Pravna istina je vrlo važna. Postojanje sudova za masovne zločine je vrlo važno jer sudovi su utvrdili važne parametre i ostavili za sobom opsežne arhive za daljnja istraživanja u ustanovljavanju historijske pravde. 

Moj stav je da pravna istina ima jedno veliko ograničenje samim svojim mandatom jer ona utvrđuje samo da li je optuženiku ustanovljena krivica prema tačkama optužnice.

Zato nijedna oslobađajuća presuda nije presuda o nečijoj NEVINOSTI, kako su se tumačile neke takve presude Tribunala. 

Drugo, pravna pravda je zamrznuta u vremenu i ako se nakon oslobađajuće presude za neku tačku optužnice poslije smrti osuđenika pronađu dokazi po kojima bi se mogao otvoriti slučaj revizije, pravno je nemoćno da se to učini jer je optuženik umro. 

Historijska pravda nema takvih ograničenja. 

Historičari neprekidno otvaraju stare teme kada se, naprimjer, otvore zapečaćeni državni arhivi. Oni mijenjaju metodologiju, nadopunjavaju istraživanja novim činjenicama i ova potraga za historijskom istragom se nastavlja bez vremenskih ograničenja. 

Pa premda se o genocidu od postojanja Haškog tribunala često prvenstveno piše i govori kao o krivičnopravnoj kategoriji, genocid kao koncept upravo zbog ovih suđenja postaje dostupnom temom u javnom diskursu. 

Rafeal Lemikin nam ga je ponudio i mi ga kolektivno trebamo razvijati.

 

 Negiranje samo potvrđuje istinu

 

Negiranje genocida može dodatno potvrditi da se genocid zaista i dogodio. 

Jer argumentacija negiranja samo naglasi sve slabosti onda kada se vidi ko je pokretač negiranja i koji su im motivi. 

Politički motivirani argumenti se lako pobiju. Zato ja sa zanimanjem čekam argumente najavljene komisije.