IN MEMORIAM

Neka branilac ostane stajati

Meni je neko jutro nijemo, zatvorenih očiju i mirna lica šapnuo da ne plačem. Nisam ga poslušao

Knjiga “Karkin - Biografski zapisi sarajevskog advokata”: Uz klijente se vezivao emotivno

Piše: Adnan BUTUROVIĆ

2.11.2018

„...Aaa, reci ti meni, Buturoviću…“ Tako je počinjalo svako Fahrijino pitanje uljeto 2009., kada bi nas dvojica, u rano jutro, iz kafića „Raffaelo“ kretali ka Hadžibajrićevoj aščinici. Ispitivao me danima o svemu do besvijesti, procjenjivao me. Ja sam ga zavolio na prvu, ali on to nije prihvatao. Nije vjerovao da njega izvan porodičnog kruga neko može voljeti. To je bilo razumljivo, jer ga je okolina doživljavala kao beskrupuloznog zaštitnika najvećeg ološa, kojem osim bukagija i vješala ništa drugo ne priliči.

Šiljku pro bono 


Što su ga više mrzili, pokušavali ismijati ili omalovažiti, on je bio tvrđi, tačnije profesionalniji. Jedno jutro mi je rekao da se želi ispovjediti povodom 40 godina „ozbiljne advokature“. Donio mi je debelu autobiografiju nekog, meni nepoznatog, advokata iz Hrvatske i rekao da o njemu napišem identičnu knjigu. U toj knjizi advokat hvali sebe i svoj rad do povraćanja. Kažem mu sutradan: „Fahrija, batali posao, ja ti onakve knjige ne znam pisati.“

On se zabulji u mene i drekne: “Ne znaš onakve knjige pisat?! Evo ti sad posao, pa piši kako hoćeš.“

Uz klijente se vezivao emotivno, i to po istoj matrici – što je djelo teže braniti, to je njegova emotivna veza jača. Gadili su mu se kriminalci, ubice, političari koji su donosili pare te i dalje tvrdili da nisu počinili ono što piše u optužnici. Njima je, namjerno, znao uzeti i sat i lanac.

„Gorski car“, dvostruki ubica Šemso Šiljak odmah mu je priznao: „Ubio sam, spasi glavu ako možeš.“ Njega je branio pro bono. Čaršija mu je, potpuno nerazumno, zamjerala što nije imao problem savjesti, da brani, Hitlera, Tita, Izetbegovića, Miloševića, Dudakovića ili Mladića. Takav stav javnosti samo ga je dodatno motivirao na iscrpljujući rad. Njegov neizmjeran kvalitet bio je u detaljnom poznavanju spisa i tome što je klijenta branio isto, bez obzira na društveni položaj ili materijalni status.

Ismet i Ramiz

Srećom, ostavio je iza sebe jednog Rusmira da to još glača i dorađuje.

Fahrijin odlazak obradovat će Ismeta i Ramiza, jer će ih već iduće sedmice izvaditi iz džehenemskih kazamata. Bit će i tužilaca i sudija da im Doktor kontrira, jer teško da smrt može donijeti brzi zaborav na advokatski posao kako ga je radio Fahrija Karkin. Meni je neko jutro nijemo, zatvorenih očiju i mirna lica šapnuo da ne plačem. Nisam ga poslušao.

Završna riječ

Čitam, prije nekoliko godina, Fahrijinu završnu riječ i vidim da pola napisane strane nema veze sa slučajem. Kažem mu to, a on odgovori: „To sam ja namjerno napisao, a to nema blage veze ni sa čim. Ali, kad pročita sudsko vijeće u prvom stepenu, mislit će da ja imam nešto što ću staviti u žalbi za drugostepeni postupak. Moj klijent, kojem bih ja zbog motiva i načina izvršenja hladno dao 12 godina za ubistvo, dobit će osam u prvom stepenu. Po žalbi kao neosuđivan, drugostepeni će mu presuditi šest godina, on je već šest mjeseci u zatvoru i ako izdejstvujemo obnovu postupka, 60 posto kazne smo skinuli. I što je najgore, ni klijent, a ni sud neće skontati da sam odbranio čovjeka van svake pameti u odnosu na ono što je napravio.“ Tako i bi.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.