Živimo u gradu koji je poznat po tome da nema trgove i parkove kao prepoznatljive prostore grada. Ta činjenica često se spominje u stručnim krugovima, ali nikako da se prepozna i postane jedan od obaveznih elemenata izrade novih planova grada.
Ako se slučajno dogodi da se negdje otvori mogućnost za slobodni prostor, mi nemamo ni vremena ni strpljenja gledati ga praznog i po svaku cijenu želimo nešto graditi na njemu zaboravljajući činjenicu da grad, a posebno centralne gradske zone, jednostavno traže prazan prostor da nam se oslobodi vizura i omogući cirkulacija zraka i provjetravanje, često spominjano u zimskom periodu.
U svakom slučaju, otvoreni prostori u izgrađenim gradovima više znače za jednog čovjeka i grad u cjelini od svakog pojedinačnog objekta jer oni su zajednički za sve građane i služe svima, a objekti su vrlo često,samo u funkciji interesa i profita.
Danas se govori o prostoru Hastahane i raspisanom arhitektonskom konkursu koji bi trebao pomoći da se iznađe kvalitetno arhitektonsko rješenje jedne jedinstvene površine u centralnoj gradskoj zoni. Nekoliko godina ranije na istom mjestu, na inicijativu Općine Centar, rađen je idejni projekt Muzeja opsade grada Sarajeva kao odgovor na postojeće nedefinirano stanje prostora. Sigurno da svi trebamo dati prednost općoj historijskoj i kulturnoj strani u odnosu na “ekonomičnost i profit“ jer se radi o zajedničkom interesu svih nas, a ne pojedinaca.
Međutim, suština stvari vezane za prostor Hastahane je sasvim nešto drugo. Postavlja se pitanje zašto smo mi kao arhitekti zaboravili značaj objekta Hastahane i zašto pristajemo na njeno definitivno brisanje.
Sama riječ Hastahana govori nam o vremenu gradnje i namjeni objekta. U prethodnom periodu to je bilo dovoljno da se objekt smatra spomenikom kulture i nikome nije padalo na pamet da ga sruši. Vjerovatno bi to bilo i danas da ga mi sami nismo do temelja raznijeli po kojekakvim kafićima i kućama još 1997. godine. Ono što je bio taj objekt i ono što smo mu uradili traži od nas kao građana da ga obnovimo kao što smo obnovili i mnoge druge objekte, ne više vrijedne od objekta Hastahane. Dovoljno je reći da je ona bila prva bolnica na Balkanu pa da se shvati njen kulturni i historijski značaj. Na taj način mi bismo potvrdili svoj odnos prema kulturi, a generacijama poslije nas ostavili bismo značajan objekt kulturnog nasjeđa.
Ono što trebamo danas uraditi jeste osmisliti parterno uređenje vanjskog prostora, i u tom pogledu raspisati arhitektonski konkurs, gdje bi vanjski prostor i objekt Hastahane činili jednu cjelinu. U tako obnovljeni objekt Hastahane moguće je smjestiti i sadržaje projektiranog Muzeja opsade grada i stvoriti jednu novu prepoznatljivu tačku u gradu koja zaslužuje svoje postojanje. Svojim gabaritom, organizacijom i strukturom unutrašnjeg prostora, objekt Hastahane dozvoljava višenamjensko korištenje kako unutrašnjeg tako i vanjskog prostora, uključujući i postojeće otvorene, danas nedefinirane površine.
Objekt može postati jedan od reprezentativnih gradskih prostora kulture i umjetnosti. Sve zavisi od nas samih. Grad Sarajevo bi se morao uključiti u ovaj problem koji nije samo pitanje Općine Centar. U svakom slučaju, to je jedini ispravni put revitalizacije gradskog prostora s najmanje troškova i najviše kulture.
