ČAS HISTORIJE

VERSAJSKI UGOVOR: Diktat pobjednika u ratu

U Njemačkoj je sporazum prihvaćen kao sramota i poniženje za njemački narod, što je kasnije vodilo i dolasku Adolfa Hitlera na vlast

S potpisivanja Versajskog ugovora

Piše: M. RENER-SMAJOVIĆ

16.6.2019

Za dvije sedmice, preciznije 28. juna, navršava se stotinu godina od potpisivanja Versajskog ugovora, mirovnog sporazuma sila Antante s Njemačkom, kojim je ona priznala da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat.

Njemačka je pretrpjela i teritorijalne gubitke, a morala je platiti i odštetu.

Ugovor je s njemačke strane potpisao ministar vanjskih poslova Herman Miler (Müller), a potvrdila ga je i ratificirala Liga naroda 10. januara 1920. godine.

Zaključen je u dvorcu Versaju, po kojem je i dobio ime.

Versajski ugovor

Prihvaćen kao poniženje za njemački narod

No, u Njemačkoj je sporazum prihvaćen kao sramota i poniženje za njemački narod, što je kasnije vodilo i dolasku Adolfa Hitlera na vlast. On se odrekao i povukao iz svih tačaka ugovora. Stoga su opće ocjene da Versajski ugovor nije donio ono što je trebao, dugotrajni mir.

Pitali smo bh. historičare šta je on značio tada, je li ispunio svrhu i jesmo li išta iz njega naučili.

Enes Omerović, naučni saradnik za modernu historiju u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, pojasnio je da dan potpisivanja Versajskog mirovnog ugovora, iako iznimno važan, možemo posmatrati i kao jednu od etapa kojom je okončan Prvi svjetski rat.

Omerović: Jedna od etapa

- Taj proces je započeo danom primirja, 11. novembra 1918. godine, nastavljen mirovnim pregovorima u Parizu, čiji je jedan od rezultata bio govor između sila Antante i Njemačke, zatim ugovori s drugim poraženim zemljama (Austrijom, Bugarskom, Mađarskom i sa Osmanskim carstvom), ali i brojni drugi koje su potpisale i druge zaraćene, odnosno novonastale države u narednim godinama. Svi zajedno su činili Versajski sistem koji je primirje, potpisano 11. novembra 1918. godine, trebalo pretočiti u trajni mir. Ipak, vrijeme će pokazati da se primirje, i pored potpisanih mirovnih ugovora, nikada nije pretvorilo u stvarni i trajni mir – ističe Omerović.

Postupno urušavanje od samog početka

Navodi da mirovni ugovori nisu uspostavili poredak koji bi spriječio nove sukobe, nego su, naprotiv, produbili razlike i nerazumijevanje ne samo između pobjednika i poraženih nego i unutar država koje su se našle u pobjedničkom taboru.

- Mirovni ugovori su bili ništa drugo nego diktat pobijeđenih nad poraženim. Ratne reparacije koje su nametnute poraženim zemljama, posebno Njemačkoj, ograničavanje vojne sile i teritorijalno sakaćenje nisu postigle očekivane ciljeve, niti doprinijele uspostavi trajnog mira i prosperitetne Evrope. Naprotiv, nestala je kakva-takva ravnoteža snaga koja je postojala prije Velikog rata, a nije zamijenjena drugim i efikasnijim sistemom – kazao je Omerović.

Dodao je da nije uspostavljen adekvatan sistem garancija potpisanih ugovora, niti se tek uspostavljena Liga naroda uspjela nametnuti kao ozbiljan igrač, te da su necjelovitost i nedovršenost Versajskog sistema uzrokovali njegovo postupno urušavanje od samog početka.

- Iz današnje perspektive čine se potpuno ispravnim procjene nekih savremenika potpisivanja Versajskog mirovnog ugovora, koji u njegovom potpisivanju nisu vidjeli uspostavljanje mira, nego samo primirja koje neće potrajati duže od 20 godina. Međutim, i pored svih nedostataka, nedosljednosti i kontradiktornosti, važno je naglasiti da je čitav taj sistem bio samo jedna od etapa u oblikovanju jednog sasvim novog svijeta. Tromo i neefikasno Društvo naroda bilo je, ipak, solidan temelj na kojem su kasnije izrasli Ujedinjeni narodi. Ali, svjedoci smo da i ovo tijelo danas treba reforme. Također, često se zanemaruje činjenica da je Versajskim sistemom prvi put uspostavljena i međunarodna zaštita manjina – naglasio je Omerović.

Duranović: Nije riješio problem

Preduvjet za evropski poredak u međuratnom periodu

Amir Duranović, voditelj Centra za historijska istraživanja Filozofskog fakulteta u Sarajevu, napomenuo je da se Versajski ugovor s pravom kasnije tumačio i kao „diktat“ pobjednika u ratu, što su pojedini historičari tumačili i kao svojevrsni preduvjet za evropski poredak u međuratnom periodu i izrastanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj 1930-ih godina.

- U tom smislu je korijene uzroka Drugog svjetskog rata moguće tražiti i u okolnostima i odredbama vezanim za Versajski mirovni ugovor. U svakom slučaju, treba ga razumijevati kao rezultat odnosa između savezničkih snaga Antante prema poraženima, ali i kao ugovor koji, gledano iz historijske perspektive, nije do kraja doveo do rješenja problema zbog kojih su nosioci ratnih politika i krenuli u vojne sukobe, kako 1914. tako i 1939. – ističe Duranović.

Naglasio je da se danas, 100 godina poslije, s obzirom na iskustva raspada Jugoslavije, čini kako su u savremenoj kulturi sjećanja neki drugi datumi, neke druge godišnjice, neke druge „jubilarne godine“ zauzele mjesto onima koji su u ranijem periodu zauzimali više javnog i akademskog prostora.

Osnovne odredbe ugovora: Odšteta 132 milijarde zlatnih maraka

Osim što je morala priznati krivicu za rat, Njemačka je izgubila sve svoje kolonije koje su najvećim dijelom pripale Velikoj Britaniji, ali i Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji.

Morala je pristati da se pokrajine Elzas i Lotaringija vrate Francuskoj, a neki pogranični gradovi da se vrate Belgiji. Morala je priznati i pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj, kao i izlaz Poljskoj na Baltičko more prema luci Gdanjsk.

Važno industrijsko područje Sar se našlo pod kontrolom Lige naroda. Morala je priznati i novonastale države u Evropi i obavezati se da neće pripojiti Austriju.

Pobjedničkim snagama je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu. Nije smjela uvoziti izvoziti oružje, imati podmornice. Mogla je imati tek 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 u mornaričkim jedinicama.

Njemačka je morala platiti visoku ratnu odštetu u roku od 30 godina, koja je 1921. određena na 132 milijarde zlatnih maraka.

Velika četvorka na potpisivanju ugovora (Foto: U.S. Signal Corps)

Vodeća uloga četiri državnika  

Vodeću ulogu u sklapanju Versajskog ugovora imale su četiri velike sile. Njihovi lideri bili su poznati pod nazivom velika četvorka, britanski premijer Dejvid Llojd Džordž (David Lloyd George), italijanski premijer Vitorio Orlando (Vittorio), francuski predsjednik Žorž Klemenso (Georges Clemenceau) i predsjednik SAD Vudrou Vilson (Woodrow Wilson).

Historija bilježi da su namjere vodećih država bile različite. Američki predsjednik se zalagao da države svoje probleme rješavaju razgovorima, a ne ratom. Francuzi su željeli Njemačku kazniti i tako je do kraja oslabiti da ne može više predstavljati prijetnju. Britanci su htjeli održati ravnotežu snaga u Evropi, a Italija proširiti teritorij na račun zemalja bivše Austro-Ugarske.



Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.