INTERVJU Frontmen grupe „Kultur Shock“, kompozitor, psiholog

Srđan Jevđević: U ratu sam profitirao jer sam shvatio sve što me prati i danas

Trčeći u ratu od Kamernog teatra do maminog stana, skontao sam da je život prekratak da bi se trošio na nebitne stvari, pare, materijalne stvari, konvencije koje život servira

Razgovarala: Senka Kurt
18.08.2019 14:24

Jevđević: Veoma sam zadovoljan kako me je život okrenuo

Foto: Arhiv

Srđan Jevđević je Sarajlija sa stalnom adresom u Sijetlu (SAD). Tamo je nakon rata otišao kulturnom razmjenom, pa kasnije i kao izbjeglica. 

U predratnom Sarajevu (a i šire) bio je poznat kao lider benda „Gino banana“, svirao po kultnim jugoslavenskim klubovima. U ratu u Kamernom teatru 55 režira mjuzikl „Kosa“, a poslije rata na poziv velikog Krista Novoselića iz kultne grupe „Nirvana“ odlazi u Ameriku. Bavi se i dalje muzikom, osniva band „Kultur Shock“. Članovi su iz Slovenije, Bugarske, Amerike, cijeloga svijeta.

Piše operu, bavi se režijom, psihologijom.

Dok vodimo ovaj razgovor, dežura kraj telefona.

- Volontiram za jedan centar u Sijetlu. Ko god je u problemu, na ulici, gladni, ovisnici, zovu. Ja se javim – kaže nam.

Da bi bio star i mudar, moraš prvo biti mlad i glup

Upravo je završena turneja po zatvorima i američkim četvrtima u kojima nema pozorišta Šekspirovog komada „As You like it“ (Kako vam drago), za koju ste komponirali, bili asistent režije. Nekad ste u Sarajevu u istoj predstavi, u režiji Zlatka Svibena, igrali Boga ljubavi. Kažu, vraćati se Šekspiru znači i priznati da Vas stižu godine...  

- Što bi rekao Broj 1 iz Alana Forda: „Da bi bio star i mudar, moraš prvo biti mlad i glup“. Da nismo pravili greške u mladosti, ne bismo bili ovo što smo sada. Ja sam veoma zadovoljan kako me je život okrenuo. Neki dan sam shvatio da se osjećam kao zmija, kad mi nešto ne odgovara, ja se oljuštim. To nije posljedica ličnog stava, želje, već kao prirodna evolucija. Moje prvo „ljuštenje“ bilo je ono kad sam iz djeteta postajao mlad čovjek. Rat je možda to moje drugo, najbitnije ljuštenje. Trčeći od Kamernog do maminog stana, skontao sam da je život prekratak da bi se trošio na nebitne stvari, pare, materijalne stvari, konvencije koje život servira.

To ste, čini mi se, opisali u Vašoj pjesmi „Realno“. Kažete... „Najljepše stvari na svijetu su džabe...“

- To je tačno. To je taj moj ratni profiterizam. Ja sam, ustvari, ratni profiter jer sam u ratu shvatio ono što me prati do danas, pratit će me do kraja života.

No, nema puno onih koji bi se složili s Vama. Živimo odavno u svijetu koji okreću pare.

- Da, ali to ne predstavlja kvalitet života. Jeste, pare su važne. Ali, one proizvode i negativne stvari u životu. Materijalna vrijednost se danas uvažava kao najbitnija stvar Planete. Ali, mijenjat će se to. Svaka ideja je krenula od ideje i teško je promijeniti u čovječanstvu to što mislimo da je danas najvažnije. Ali, jednog dana hoće.

Normalno je da čovjek poput mene, koji svira, pjeva, skače, hoće da bude vlast

Vi živite u SAD, koje su simbol materijalizma, mnogo ste vezani za Bosnu, u kojoj je siromaštvo potpuno normalno stanje. Kako Vi balansirate između toga?  

- Užasno je što znamo koliko komšija u Bosni ode na spavanje gladno. Zato se i bavim ovim poslom. I sam sam bio gladan, bilo mi je jasno da je to najveće zlo čovječanstva. Tačno je da sam u SAD, koje su simbol bogatstva, ali ova zemlja nije bogata. I ovdje ima siromašnih i gladnih. Problem siromaštva je globalan. Kompletan problem je isti, jer malo ljudi ima sve, a puno nema ništa. Nije stvar u parama, već u moći, pokazivanju koliko sam ja važniji od drugih. Žrtve toga su gladni, ali bogate to previše ne zanima.

Vaša muzika, tekstovi, cijeli koncept benda „Kultur Shok“ zapravo je usmjeren ka skretanju pažnje na nepravdu, nejednakost, diskriminaciju, koja vlada Planetom. Evo, dok razgovaramo, imate majicu na kojoj piše „Ostali“. To je Vaša poruka...

- Ja se nikada nisam osjećao kao pripadnik jedne nacije, jedne rase. Ti si ono kako se osjećaš, a ne ono kako se zoveš ili šta ti je porijeklo. Ja sam se uvijek osjećao kao manjina. Normalno je da čovjek poput mene, koji svira, pjeva, skače, hoće da bude vlast. Hoćemo stadione, da dirigujemo masom. Ja nisam taj, trebalo mi je dugo vremena da to shvatim. Većina zapravo i ne sluša moju muziku. Ali, zato, mogu svoj glas posvetiti manjini, oni su važni.

  • Jevđević: Ja se nikada nisam osjećao kao pripadnik jedne nacije, jedne rase
    Jevđević: Ja se nikada nisam osjećao kao pripadnik jedne nacije, jedne rase Foto: (Arhiv)

Sa Edom Maajkom napravili ste sjajnu pjesmu o manjinama. Kažete manjina, manjina, ja sam vječna manjina, čak ni u svojoj sredini ja već dugo nisam sredina. Zašto otvarate te teme, koje su za cijeli svijet veoma bolne? Možda je lakše pjevati o ljubavi, sretnoj ili nesretnoj, o nekim lakšim temama.

- Zato što postoje oni na vrhu koji ništa nisu uradili da bi bili tu gdje jesu. Manjina je obično u pravu, donosi misao koja još nije poznata u svijetu. Tačno je da ja ni u Sarajevu nisam bio većina. Nisam ni u Sijetlu. To nije ni za stid ni za ponos. Ovdje je nedavno bila izložba o umjetnicima koji su „zadužili“ Sijetl. I ja sam bio jedan od njih. To je prvi i jedini put da je mene neko ovdje priznao. Ja ovdje živim 20 godina, promoviram Sijetl, napravili smo 1.500 koncerata pod imenom benda iz Sijetla. Prvi smo bend u svijetu koji je dva puta uzastopno dobio nagradu „World music banda“. I tek onda dobijem neko priznanje da sam lokalni umjetnik. To me prati. Ja nigdje nisam lokalni, nego globalni.

Gledam ovog Trampa, meni još nije jasno

Čega se plašite, Srđane? Ljudske gluposti, nacionalizma, naivnosti da će svijet biti bolji... 

- Svaki dan kažem sebi da sam bio naivan. To je, mislim, normalno. Gledam ovog Trampa, meni još nije jasno. Čak ni sada. Kako to uopšte može? Čudim se. Naravno da je divan kvalitet priznati sebi sopstvene greške i kako volimo generalizirati. Mi volimo ocjenjivati ljude prije nego što procvjetaju. Ja sam mislio da kod nas neće biti rata. Sve je to bilo, ko zna kad će i kako opet. Ne znam je li kod nas rat gotov? Strah me je, mislim kad je bio jednom, može svaki put.

No, ja mislim da je nacionalizam najveće zlo čovječanstva zato što se naslanja na najmanje, najtananije osjećaje ljudskog bića, a to je strah. Nacionalizam se hrani strahom od ostalih, od onih koji će doći, od drugih. Mislio sam da je organizovana religija najgore zlo. Sve dok se nije pojavio papa Franjo. Duga je lista zločina religije. No, kad se pojavio papa Franjo, shvatio sam da je on stvarno dobar čovjek. To je najbolji opis za njega. Rekao sam da u životu neću glasati za nekoga ko nije dobar čovjek, bez obzira propagira li moje interese. Mene samo zanima je li neko dobar čovjek.

S druge strane, ponekad mi se čini da je sve manje dobrih ljudi na svijetu. Evo, pogledajte kako se tretiraju migranti, izbjeglice. Vi ste, mada nerado govorite o tome, puno radili, pomagali, svirali, donirali izbjeglicama. Je li to taj strah o kojem govorite, strah od drugih, drugačijih, koji nas pokreće?

- Sram ih bilo! Ježim se kako zemlje koje su trebale pomoći, kojima se pomagalo, ljudi koji su prošli isto, oni koji bi morali biti prvi u redu da pomognu, sada bježe od odgovornosti. Sramotno je i što su najsiromašnije zemlje najbolje prihvatile izbjeglice. To da se oni plaše jer su izbjeglice mahom muslimani, druge vjere, s drugim običajima je klasična fašistička doktrina.

Tramp, Džonson i pusti otok

- Mislio sam da će kad se završio rat svi dolaziti u Sarajevo da vide kako je moguće živjeti moralno i bez previše materijalnog. No, nažalost, sve najgore smo pokupili od drugih. Mene je, eto, obradovao Obamin izbor. Ali, onda je došao Tramp, pa evo i engleski premijer Boris Džonson. Zato su izbori koji dolaze u SAD važni. Ako bude isto, mislim da bismo svi trebali odseliti na neko pusto ostrvo.

Najbolje bi bilo da izbjeglice dolaze ujutro i vraćaju se navečer

- Ovi na Zapadu, pa i ovdje u SAD, voljeli bi da im dođu izbjeglice ujutro u sedam, a popodne da se vrate kući. Da ih ne gledaju na ulicama, u restoranima, školama, već da rade i neka odu. Pa sutradan opet ujutro da se vrate. Pošto to nije moguće, sad bi voljeli da ih stave u torove, u neka geta, da žive tu, da se ne miješaju s njima.

Komentari

NA VRH