Ni državni organi ni razne humanitarne organizacije i njihovi neumorni volonteri sa sigurnošću ne mogu kazati koliko migranata dnevno uđe u Bosnu i Hercegovinu i iz nje izađe.

U prošlu subotu na željezničkom mostu u Karakaju kod Zvornika u Srbiju je iz BiH samo u jednoj grupi pokušalo prijeći više od stotinu migranata. Svi su sa srbijanske strane mosta vraćeni u BiH, nakon čega su neki krenuli prema Tuzli, a drugi ostali na šetalištu uz Drinu u nadi da će pronaći alternativni put kojim će, ponovo, pokušati ući u Srbiju.

Samo hrana i topla riječ

- U posljednje vrijeme velike grupe migranata lutaju uz obalu Drine u želji da se prebace u Srbiju. Kažu da je Srbija organiziranija kada je u pitanju smještaj migranata, ali i da postoji način da preko Bugarske i Rumunije stignu u zemlje zapadne Evrope – kaže nam Zvorničanin koji, pecajući ribu na Drini, svakodnevno sreće lutajuće grupe migranata.

Prostor Autobuske i Željezničke stanice u Tuzli već drugu godinu je glavno odredište migranata koji raznim kanalima stižu u ovaj grad. Svakodnevno ih u grupama u Tuzlu stigne između 100 i 200, uglavnom muškaraca mlađe životne dobi, od čega je najmanje četrdesetak povratnika iz Bihaća. Riječ je o državljanima Afganistana, Irana, Pakistana, Iraka, ali i onima iz Maroka, Alžira, Eritreje...

- Osim što su neadekvatno odjeveni i izgladnjeli, mnogi su i psihički pali. Ima ih koji putuju po nekoliko godina, koji su po nekoliko puta prelazili u Hrvatsku, gdje ih je njihova policija fizički maltretirala i vraćala nazad. Nažalost, osim da im ponudimo hranu, odjeću i toplu ljudsku riječ, mi volonteri ne možemo ništa drugo učiniti. Pomažu nam „Merhamet“, Crveni križ, pojedinci i organizacije, ali sve je to samo pomoć u hrani i odjeći. Nema organiziranog smještaja - kaže za naš list poznati tuzlanski volonter Nihad Suljić.

U srijedu uvečer na platou Autobuske stanice u Tuzli noć je provelo oko 150 migranata. Hladni beton na kojem su ležali bio je prekriven kartonima, spužvama, neki su imali vreće za spavanje, neki su bili umotani u deke, većina gladni. U trenutku kada su se na stanici oko 21 sat pojavili aktivisti NVO „Hasan Kaimija“ s toplim čajem i bogatim sendvičima, stvorio se dugački red.

- U Tuzli su dobri ljudi, ali ja hoću da idem dalje. Prelazio sam u Hrvatsku tri puta, ali me njihova policija svaki put vratila u Bosnu. Tukli su me, uzeli dokumente, novac, mobitel - kaže nam 28-godišnji Mijagol Madadi iz Afganistana.

Čuli da je u Srbiji bolje

Madadi je iz svoje zemlje krenuo prije sedam godina, od kojih je pet proveo u Iranu, a potom preko Turske stigao u BiH. Njegov saputnik, 17-godišnji Reza, Afganistan je, kaže, napustio kao 11-godišnji dječak, nakon čega je pet godina proveo u Turskoj. I Reza i Madadi i svi s kojima smo razgovarali žele ovih dana otputovati u Srbiju, jer su čuli da u toj zemlji „neće spavati u blatu i na betonu“.

Humanitarnoj katastrofi u kojoj se nalaze hiljade migranata u BiH, kao i onoj moralnoj u koju je zapala njena nesposobna vlast, za sada se ne nazire kraj. U Tuzli pogotovo.

Musić: Ima mnogo maloljetnika

- Susrećem ljude raznih zanimanja, među kojima ima i ljekara. Jedan i večeras spava na betonu na Autobuskoj stanici u Tuzli u nadi da će na ovom putu naći posao dostojan čovjeka. Strašno je da je među migrantima mnogo maloljetnika. Svi oni imaju potrebu da mi ispričaju nevolje kroz koje prolaze – kaže nam Elvir Musić, doktor perzijskog jezika koji s migrantima uglavnom razgovara na njihovim lokalnim jezicima

Gdje je nestao Abdulah Rubeti iz Pakistana?

Na Autobuskoj stanici u Tuzli zatekli smo i Pakistanca Habiba koji je prije četiri godine napustio svoju zemlju. Putovao je sa svojim rođakom Abdulahom Rubetijem, koji je prije dva mjeseca iz BiH krenuo preko Hrvatske u Italiju, odakle mu se gubi svaki trag.

Moli sve koji bilo šta znaju o njegovom rođaku da mu jave, je li živ ili mrtav. Posebno je zabrinut što zna da je nekoliko migranata izgubilo život prelazeći planinu Plješevicu.