Sunčano jutro u Sarajevu. Na Skenderiji zatječemo Alžirca Halida (Khaled). Prodaje maramice. Poranio je, kaže, iz kampa u Hadžićima, gdje je trenutno smješten. Neće u Bosni i Hercegovini, nada se, dugo ostati.

- Moram prvo zaraditi novac. Prodajem ovdje, na ulici. Ljudi i policija su dobri, niko nas ne dira. Dnevno zaradim oko 20 maraka, nekada i 50. Trebam novac da odem. Prvo u Hrvatsku, pa preko Slovenije do Italije, ako uspijem prijeći granicu - kaže Halid.

Ovaj 29-godišnjak svako jutro autobusom, a potom tramvajem, iz kampa u Hadžićima dolazi do centra Sarajeva, s nadom da će skupiti novac kako bi nastavio put ka boljem životu. Sve što je imao, kaže, oduzeli su mu hrvatski graničari.

- Uzeli su mi novac, telefon, sve su mi uzeli. I tukli su me, po glavi, leđima i nogama. Ali, nadamo se da će nas sljedeći put pustiti – kaže nam Halid.

Njegovu sudbinu dijeli i 20-godišnjak iz Egipta. Do BiH je stigao pješke. Svoje putovanje namjerava završiti u Njemačkoj kod rođaka.

- Moja porodica ostala je u Egiptu, niko od njih ne radi, nemamo novca, nema posla. Ovdje boravim u hostelu, moram nešto raditi kako bih to platio. Jedna noć košta 10 maraka. Zaradim oko 30 maraka dnevno. Jedem, kupim što mi treba i sutra ponovo izađem. Lijepo je ovdje, jednog dana ću se vratiti, ali ne kao migrant, možda kao turista – kaže nam mladi Egipćanin.

Na samo nekoliko metara od njega, s maramicama u ruci stoji i Abdel Gafor (Ghafour). Ima 36 godina i ovo nije život kakav je sanjao.

Pola za hostel

- Iz Maroka sam. Radim na ulici, jer trenutno ne mogu sebi bolje priuštiti. Zaradim oko 20 maraka. Pola dajem za hostel, ostane mi nešto da jedem. Ne želim u kamp, tamo nije dobro, loše nam je – kaže Abdel.