SUDBINE Svoje najmilije posljednji put vidjela 11. jula 1995.

Samoća i tuga gore su od koronavirusa

U Memorijalnom centru ukopani tri sina i muž Nure Mustafić

S. Smajlović / Avaz.ba

Mustafić: Živjeti se mora

Foto: S. Smajlović


Nuri Mustafić (75) iz Bajramovića, petnaestak kilometara od Srebrenice, već 25 godina nema ko da otvori vrata kuće. Iako zna da nema koga dočekati, godine provodi stojeći pored prozora gledajući na put hoće li se neko od njenih najmilijih pojaviti.

Kaže da uz ono malo snage i zdravlja, dane izolacije zbog koronavirusa provodi radeći na njivi i u plasteniku. Ove godine zasijala je krompira, luka i drugog povrća više nego ikad.

- Samoća i tuga gore su od koronavirusa, ali živjeti se mora. Teško mi je i zbog zabrane kretanja, više od 30 dana nisam otišla u Memorijalni centar da proučim Fatihu svojim najmilijima i što se još ne zna da li će biti dženaza i ukop 11. jula – kaže Mustafić.

  • Dane izolacije provodi radeći na njivi

    Dane izolacije provodi radeći na njivi

    Foto: S. Smajlović


U Memorijalnom centru Srebrenica ukopani su joj sinovi Fuad (20), Alija (22), Mirsad (24) i muž Hasan (50). Sjeća se da je 11. jula 1995. godine sa svojim najmilijima krenula preko šume.

Fuada i Aliju ranila je granata, a muž Hasan otišao je u potok da donese vode da rashladi ranjene sinove. Njega i sinove, međutim, nikad više nije vidjela. Zarobljeni su u Sandićima kod zloglasne Kravice. 
NA VRH

Podijeli članak na