Od Dejtona naovamo BiH trpi različite vrste političkih udara, opstrukcija i opasnosti, od nacionalista, preko različitih radikalizama, do političke korupcije, nepotizma i organiziranog kriminala.

No, vrlo rijetko se ili nikako bilo ko iole aktivan i ozbiljan u politici pokušavao otisnuti u vode opasnog populizma, tim prije što su sve relevantne političke stranke razumijevale specifičnost države koja je faktički na jednoj vrsti dejtonskog respiratora.

U takvim, datim i za sada nepromjenjivim okolnostima dogovori i kompromisi jedini su način da država funkcionira i napreduje. Bajke i nerealna obećanja populista „koji dolaze“ o nekakvoj „pravnoj državi od ponedjeljka“, o konačnoj pobjedi i o novom vremenu, u kojem neće biti teških političkih pregovora i u kojoj će sve biti med i mlijeko samo kada oni dođu na vlast - ključni su način političke destabilizacije svih nivoa vlasti u državi.

Ono što naročito zabrinjava je da se odranije deklariranom lokalnom sarajevskom populisti Elmedinu Konakoviću, posebno na aktuelnom pitanju Mostara, priključuje i vrh Socijaldemokratske partije, uprkos činjenici da se pojedini članovi te stranke žele distancirati od osobe i stranke koja je od Vašingtona okarakterizirana kao antisemitska.

Upravo su antisemitizam, ksenofobija i radikalizam odlika svih populista te ugledni i dokazani antifašisti postavljaju opravdano pitanje šta SDP i Naša stranka rade na pogrešnoj strani političkih tokova.

 Opozicija ne znači biti protiv svega što vlast radi, već djelovati konstruktivno u interesu građana i države.

Nije, naravno, mostarski stisak ruke Čovića i Izetbegovića idealno rješenje niti je on riješio sve probleme. Ali, neselektivno, mlako i konfekcijski kritizirati nešto što pozdravljaju ne samo Brisel i Vašington nego i lokalna zajednica u Mostaru samo dokazuje sve dublju političku irelevantnost Nikšićevog SDP-a. Socijaldemokrati nemaju šta tražiti s populistima, tamo mogu samo izgubiti ugled, glasove i budućnost.