Mnogi analitičari u regionu ovih dana lamentiraju nad zlom sudbinom srbijanske tzv. demokratske opozicije i njenim nestankom iz Skupštine Srbije. Za takvo stanje oni, ne bez argumenata, optužuju sistem apsolutne vlasti koju je ustoličio i provodi sveprisutni predsjednik države i Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić.

Potrošeni likovi

S druge strane, ni opozicija se nije potrudila da narodu i glasačima ponudi autentičnu alternativu. Dapače. Vučić, realno, nije ni imao razloga za posebnu brigu.

Šaroliko društvo ostataka nekada vladajuće Demokratske stranke, nostalgičara za kraljevinom Srbijom, zaljubljenika u profašističku Ljotićevu Srbiju, baštinika propalog velikosrpskog projekta, nije imalo šanse ozbiljno zaprijetiti vlasti SNS-a.

Grupni portret isplakanih, politički jalovih i potrošenih likova poput Dragana Đilasa, Boška Obradovića, Vuka Jeremića ili tragikomičnog i nedoraslog Sergeja Trufunovića poslužio je kao idealan ram za sliku Vučićevog potpunog izbornog trijumfa.

Paralele sa situacijom u BiH, gdje nas najesen čekaju lokalni, a za dvije godine i opći izbori, same se nameću. Jer, ni s ove strane Drine ništa za sada ne ukazuje da bi višedecenijska vlast SDA, SNSD-a i HDZ-a mogla biti značajno uzdrmana.

Utvrdu Milorada Dodika, opozicija u RS, pokušavajući da bude veći katolik od Pape, godinama već neuspješno napada s antizapadnih, pročetničkih i nacionalističkih pozicija. A uz to, učestvujući u vlasti na nivou BiH, dokazali su da ni sami nisu imuni na stranački klijentelizam, nepotizam, korupciju i kriminal.

Dragan Čović i HDZ potpuno kontroliraju hrvatsko biračko tijelo i sve dok među Hrvatima bude prisutan strah od bošnjačke dominacije, majorizacije i preglasavanja, jasno je da se neće pojaviti relevantna politička alternativa ni Čoviću ni HDZ-u.

Na prostoru koji kontrolira SDA u prošlosti su se pojavljivale opcije koje su potencijalno imale snagu za prevagu, ali se ona nikada nije dogodila. SDA je različitim tehnikama pritisaka i izbornog inžinjeringa uspijevala volan zadržati u svojim rukama, a opoziciji je ostavljeno da se ponegdje na lokalnoj razini ili nakratko na drugim nivoima zadovolji mrvicama vlasti.

Sudeći prema aktuelnom stanju, naročito na lijevom krilu opozicije, postoji čak i realna opasnost da SDP, Demokratska fronta, Naša stranka i druge instant stranke iz istog političkog spektra na narednim općim izborima dožive sudbinu potopljene Vučićeve opozicije.

Ideološko skretanje

Paradoksalno, ali između pet-šest stranaka lijeve i liberalne orijentacije danas postoji veći animozitet i nepovjerenje nego što je to prisutno u njihovom pojedinačnom odnosu sa SDA. Dovoljno je navesti primjer očite bliskosti Komšićevog DF-a i SDA, odnosno odbijanje DF-a da bude dio Bh. bloka s Nerminom Nikšićem i Predragom Kojovićem.

Pri tome, svaka od ovih stranaka prolazi fazu atomizacije, gubitka članstva i kadrova ili sve učestalijih stranačkih prebjega.

Stoga i ne čudi što, bez obzira na tektonske potrese koje u najvećoj bošnjačkoj stranci izazivaju afere „Respiratori“ i „Asim“, i što javnost ima nultu toleranciju prema njenim najnovijim korupcijskim nepodopštinama, SDA bez nervoze i s osmijehom na licu posmatra rastakanje ljevice, ali istovremeno namrgođeno štreca i ozbiljno strahuje od rastućeg rejtinga Fahrudina Radončića i SBB-a.

Doda li se tome i - za lijevo biračko tijelo - neshvatljivo ideološko skretanje i vezanje zastava SDP-a i Naše stranke s radikalnim NIP-om i njenim šefom Elmedinom Konakovićem, koji je u godišnjem izvještaju američkog Stejt departmenta označen kao neko ko podržava antisemitizam i ličnosti koje su slavile Hitlera i simpatizirale ustaše i naciste, eto recepta za kuhanje stranačko-političkog bućkuriša zbog kojeg će većina tradicionalnih birača ljevice začepiti nos i bukvalno pobjeći od glasačkih kutija.

Jedina prava alternativa SDA

Na svim dosadašnjim općim izborima SBB je išao sa svojim listama, a lider SBB-a Fahrudin Radončić najavio je da će ova stranka i na ovogodišnjim lokalnim izborima nastupiti samostalno. Ima li se u vidu stanje na ljevici, čini se da je Radončić dobro procijenio da široki prostor političkog centra ostaje prazan i da prirodno pripada sekularnom i prozapadnom SBB-u.

Na taj način Radončić dodatno pozicionira SBB kao jedinu ozbiljnu i relevantnu političku alternativu SDA.

Također, relevantna istraživanja pokazuju da je potentnost SBB-a, zahvaljujući i naširoko hvaljenoj ulozi Fahrudina Radončića kao ministra sigurnosti u kritičnim trenucima pandemije koronavirusa, značajno porasla, tako da i ne iznenađuju neke interne informacije da će ta stranka biti glavna meta SDA u predstojećoj predizbornoj kampanji.

Procjene su da je Radončić kao ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH pokazao politički integritet, sposobnost i regionalnu relevantnost te je tako jasno naznačio suštinske razlike između aktivne politike reformi i promjena, koju vodi SBB, i politike očuvanja postojećeg lošeg stanja, koju prakticira SDA.

Na kraju, Radončić i SBB nemaju razloga da sumnjaju u odličan izborni rezultat na narednim lokalnim i općim izborima, posebno što su dobar rezultat postigli i prije četiri godine, kada je Radončić na leđima nosio teško breme montirane političke optužnice. Danas, bez tog tereta na leđima, uz potvrđenu oslobađajuću presudu, političke i društvene okolnosti samo idu naruku i njemu i SBB-u.

Radikalska zamka za Bošnjake

Mada u dijelu javnosti postoji svojevrsna opijenost populističkom retorikom Elmedina Konakovića – političkog pajaca u rukama Muamera Zukorlića, propalog kandidata za reisu-l-ulemu Islamske zajednice BiH - vrijeme bi moglo pokazati da se ipak radi o još jednom stranačkom abortusu, odnosno političkom mrtvorođenčetu nastalom u sudaru različitih frakcija i neostvarenih ambicija unutar SDA. Nešto slično već smo vidjeli na primjeru Senada Šepića, Stranke za BiH, A-SDA ili PDA, koji su ili nestali s političke scene ili su ograničeno i tek lokalno kapacitirani.

Na ideološkoj ravni, Konaković Bošnjacima pokušava nakalemiti ustaštvo, nacizam i antisemitizam, uvlačeći ih tako u zamku koju su oni već jednom uspješno izbjegli u Drugom svjetskom ratu, ostajući u ogromnoj većini na strani antifašističkog pokreta.