Goražde je grad koji je cijeli rat bio u potpunom okruženju, bez struje, vode, hrane i lijekova, svakodnevno izložen granatiranju i snajperskom djelovanju. Na meti su bili i bolnica, ambulante, djeca, žene, starci, ranjenici...

- Prošlo je više od tri decenije, ali slike koje su mi tada bile pred očima još su tu - kaže Goraždanka Ines Ribić.

Preživjela golgotu

U više navrata pisali smo o potresnoj sudbini porodice Ribić, Ibrahima i Slavice i njihove tri kćerke. Oni su 4. maja 1992., kada je počeo napad na Goražde, izbjegli u naselje Mahala, u centru grada, ali su se, na insistiranje djeda Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, vratili kući. Tada je počela njihova golgota.

- Bili smo u kućnom pritvoru, nismo imali pravo da se krećemo, ali do neke granice je sve bilo i uredu, dok 26. maja nisu došli po oca. Trojica srpskih vojnika, jednog sam dobro poznavala, nekoliko godina je stariji od mene, družili smo se prije rata. Mića Stojanović, živio je tada u Glamoču, blizu naše kuće - sjeća se Ines jednog od najtežih trenutaka u životu.

Posljednja informacija je da je 12. juna, s ostalim zarobljenicima, ženama i djecom, stigao do Sokoca.

- Rekao im je, ako iko preživi, da jave porodici da je bio na tom kamionu s njima. Ni dan-danas ne znamo gdje su njegove kosti - kaže Ines.

Sedam dana nakon odvođenja oca, u dvorištu kuće ubijena je i njena majka. Ines je gledala ubicu, koji je došao da provjeri je li mrtva. Njegovo i ime pomagača, uz dokaze koje ima i sve što zna, predočila je istražiteljima SIPA-e. Stojanovića, koji je od kuće odveo njenog oca, nedavno je srela u Goraždu.

Davala izjave

Dok se branitelji Goražda posljednjih godina saslušavaju, hapse i osuđuju, preživjele žrtve boli što ni blizu tri decenije od završetka rata niko nije osuđen zbog zločina nad stanovnicima navodno zaštićene zone UN-a.

- Žalosno je to. Dva puta sam davala izjave u Goraždu, prije nego što sam se medijima obratila, a u SIPA-i sam saznala da te moje izjave nigdje nisu zavedene - kaže Ines Ribić.

Promijenile imena

Nakon što su ostale bez roditelja, Ines i njene sestre prebačene su kod djedovog brata u naselje Površnica. U avgustu 1992. su uspjeli izaći sa srpske teritorije, ali su prethodno morale obući crninu i promijeniti imena.

- Ja sam ostala Ines, Anesa je bila Ana, najmlađa sestra Emina bila je Mira, a nana Esma - Mara - sjeća se Ines.

S tim imenima dobile su propusnice, napustile BiH, preko Srbije, Turske, te stigle do SAD, gdje danas žive.

Ni nakon izjave u SIPA-i niko me nije kontaktirao, a svaki put kad sam ih kontaktirala, rečeno mi je da „nema trenutno ništa“, javit će mi se...