Utorak, 10. juna, crnim slovima će biti upisan u historiji najvećeg grada austrijske pokrajine Štajerske. Bivši učenik jedne srednje škole u Gracu se odlučio izvršiti napad na današnje učenike iste škole. Mladić od 21 godinu je, tog tragičnog jutra, ušao u svoju bivšu školu i počinio masakr. Isti se desio u dvije učinoce, a jedna je bila ona u kojoj je proveo svoje srednjoškolske dane. U ovom napadu je svoj život izgubilo jedanaest osoba – deset ubijenih i sam napadač koji je u toaletu sebi oduzeo život. Ovaj događaj je ponovo pokrenuo priču o dvije stvari koje se permanentno ponavljaju – vršnjačko nasilje i nasilje u školama.

Ozbiljne posljedice

Svakako je ovaj nemili događaj, koji graniči s aktom terorizma, sve nas podsjetio na ono što se dešavalo u susjednoj Srbiji prije dvije godine. Tamo je tadašnji učenik škole „Vladislav Ribnikar“ ubio deset ljudi u napadu koji se dogodio u školskim prostorijama. Učenik je pucao na svoje kolege, nastavnike, a ubio i domara škole. Zanimljivo da je ovaj zločin počinilo dijete od četrnaest godina. Osim zakonskih konsekvenci uvijek se treba zapitati zbog čega se dešavaju ovakve tragedije i šta društvo treba i može učiniti da iste onemogući!?

Prema informacijama koje su dostupne, ubica iz Graca je imao problema u školi, odnosno bio je izložen nekom obliku maltretiranja. Vjerovatno će i to biti predmet istrage u onoj mjeri koja treba otkriti razloge ovakvog djelovanja. Trenutno se radi samo o pretpostavkama pa je pitanje kakav oblik maltretiranja je ubica proživljavao dok je išao u školu. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da je istu završio prije dvije godine pa je opet nejasno šta ga je ponukalo da počini ovaj zločin u ovom periodu.

Još jedna stvar je poprilično nejasna – kako je moguće da dotični posjeduje, i to kažu legalno, pištolj „Glock“ i sačmaricu. Sloboda koja omogućava ovakav kvantitet oružja, ili bolje rečeno zakon koji to dozvoljava, nije u službi otklanjanja ovakve opasnosti. Dakle, bivši učenik škole je unio vatreno oružje, ušao u dvije učionice, ubio i ranio koga je stigao i sve to će se objasniti jednom neprovjerenom činjenicom – bio je maltretiran u školi.

Ovdje treba povesti računa o jednoj veoma bitnoj stvari. Ako je istinita informacija o njegovoj prošlosti u školi, kako je moguće da nije adekvatno obrađen u psihološko-pedagoškoj ili medicinskoj službi. Svako pretrpljeno nasilje ostavlja ozbiljne tragove te, ako se ne izvrši adekvatna obrada, može se desiti da se dogodi neki PTSP. O ovome će se svakako razgovarati u Austriji, a ostatku Planete preostaje da dobro razmisli o potencijalima ovakvih opasnosti. Nekada učenici imaju traume koje drugi ne primjećuju ili ih smatraju apsolutno nebitnim. Naravno, kada se dogodi ovakva tragedija, sve postaje bitno!

Gledajući historiju napada vatrenim oružjem u školama, onda je evidentno da ne postoje paralele i meridijani koji su izolirani od toga. Najviše napada ovog tipa se dešava u SAD koji je od 2021. do 2023. godine imao čak 101 napad ovog tipa. Aritmetika ovdje kaže da se svake sedmice desi napad u SAD. Srećom, većina napada se ne završi s tragičnim posljedicama kao što su bile ove u Gracu. Masakri ovog tipa se dešavaju i van škola, ali nakon napada u školi u Kolumbineu, u kojem su dva napadača 1999. godine ubila 13 osoba, poseban fokus je stavljen na obrazovne institucije. Osim ovog napada, dva masakra u SAD su u proteklom periodu ostavila značajan trag. U školi „Sandy Hook“ je ubijeno 28 ljudi i to je najveći zločin koji se ikada desio u jednoj školi. U maju 2022. godine, u Uvaldeu u SAD je ubijena 21 osoba. Podaci mortaliteta iz ovih katastrofa nas nikako ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Ništa bolja situacija nije ni na istoku. U Rusiji su se u posljednjih pet godina desila dva velika napada ovog tipa. U maju 2021., grad Kazanj je bio žrtva Ilnaza Galvieieva. Ovaj mladić je ušetao s vatrenim oružjem u svoju bivšu školu i ubio devet te ranio 23 osobe. Osim što je koristio pumparicu, on je aktivirao i eksplozivnu napravu na spratu škole. Sljedeće godine u septembru se desio masakr u kojem je 16 osoba izgubilo život, uključujući napadača koji je izvršio samoubistvo. Čak jedanaest ubijenih bila su djeca mlađa od petnaest godina. I svaki put kada se pročita ovakva vijest logično pitanje je – ZAŠTO!?

Odsustvo empatije

Moderna civilizacija i njena pedagogija će se morati ozbiljnije baviti ovim stvarima. Evidentno je da se ušlo u ozbiljne probleme koji se ne odnose samo na vršnjačko nasilje koje je stalna kategorija kroz prošlost školstva i društvenih zajednica. Ušlo se u fazu potencijalnih terorističkih napada u školama i to od dvije vrste napadača. Prvi su trenutni učenici škole, kao što je bio slučaj u Beogradu, a drugi su bivši učenici škole koji kroz ovakve aktivnosti provode neku svoju „vendetu“. Ono što posebno zabrinjava je odsustvo bilo kakve emocije i empatije kod zločinaca. Ovi koji nisu sebi oduzeli život u toku napada nijednog trenutka nisu izrazili kajanje i žaljenje zbog svega što su uradili.

Napadi u školama se dešavaju i od onih koji sa školom nemaju neku posebnu vezu. Tako je u decembru prošle godine mladić od 19 godina ušao u školu i hladnim oružjem ubio dijete od sedam godina, a čitav niz učenika i njihovu učiteljicu ranio. Ovaj slučaj je ostavio poseban trag jer se radilo o „poremećenoj osobi“. Epilog je zaključak i odluka da se škole stave „pod ključ“ i da zaštitari čuvaju učenike i uposlenike. Ovdje se javlja jedna od najvećih zamjena teza. Umjesto da se sklone i pod ključ stave nasilnici i sve druge osobe koje su u stanju druge povrijediti, ovdje se pod ključ stavljaju djeca i škola kao osnova slobode mišljenja i izražavanja. Sa druge strane, oni koji bi trebali biti zatvoreni ponekad slobodno šetaju.

U školama se dese i masakri koji nemaju veze s djecom i nastavom. Tako je u Sanskom Mostu domar škole ubio tri djelatnika iste. Slučaj se „objasnio“ na način da je počinitelj imao psihičke smetnje te imao sukobe sa upravom škole. Pravo je pitanje zbog čega se čeka ovakav epilog pa da se priča o „sukobima“ i „psihičkim poremećajima“. Ipak, kada se govori o sukobu u školama, uglavnom se misli na sve ono što se dešava s učenicima. Svakodnevno smo svjednoci brojnih elemenata vršnjačkog nasilja, od onog fizičkog do verbalnog.

Posebno su sada prisutni elementi nasilja na društvenim mrežama koji ostavljaju negativne tragove na psihičko stanje djece. Najgori oblici nasilja su oni koji se provode oružjem. U oktobru prošle godine je učenik prvog razreda pucao na učenika trećeg razreda Srednje škole metalskih zanimanja u Sarajevu. Kada maloljetnici pucaju iz vatrenog oružja ispred škola, evidentno je da se društvo nalazi u problemu. Osnova svega je mentalno zdravlje djece i omladine.

Današnji mediji, društvene mreže, videoigre i svi drugi sadržaji su prepuni elemenata teškog nasilja. Djeca, unutar čije psihe se nedovoljno razvila empatija, prihvataju takve aktivnosti kao normalno stanje. Dovoljno je pogledati sve ono što im se nudi kroz njihova sredstva informiranja da se može izvući zaključak kako se nasilje doživljava kao stalna pojava, a primjena sile kao osnova ponašanja.

Ovakav oblik djelovanja utječe na mentalno zdravlje. Kada se samo uporede crtani filmovi ranijih generacija s onima koje sada većinom gledaju mlađi naraštaji, onda je jasno da je sada veća mogućnost devijantnog ponašanja kod djece i omladine. Njima su agresivni sadržaji mnogo dostupniji nego generacijama prije nekoliko desetljeća. Ovome treba dodati i kvantitet infomacija, kao i njihova vizualizacija, od brojnih ratišta do prirodnih nepogoda. Često je najmlađima dostupno da vide neke stvari bez cenzure – a to veoma opasno i negativno djeluje na svijest istih.

Nova realnost

Osim masmedija, treba dodati i djelovanje društvene zajednice. Djeca uče od svojih najbližih, a komunikacija i njeni oblici su se značajno promijenili u moderno doba. Čak se ni roditelji ne ustručavaju da se, makar verbalno, agresivno ponašaju i ophode pred djecom. Kao prvo „ogledalo“ dijete svakako vidi svog roditelja. Svaki oblik ponašanja istog dijete vidi kao apsolutno dozvoljeno i moguće. Dakle, ako je roditelj nervozan i agresivan u prometu, a dijete u automobilu sjedi iza njega, evidentno je da će ono smatrati da je to društveno prihvatljivo ponašanje. Teško je naknadno ispraviti takav oblik devijantnog ponašanja.

Treba ovdje dodati i poseban oblik modernog odgoja u kojem se djetetu pokušava omogućiti sve – makar u materijalnom obliku. Onog trenutka kada dijete ne dobije uvijek ono što želi ono se ponaša na drugačiji način. Nedostatak komunikacije roditelji često pokušavaju nadomjestiti samo materijalnim stvarima. Sigurno je da novi mobitel ili polaganje vozačkog ispita neće zamijeniti prijeko potreban razgovor koji treba jednom pubertetliji ili adolescentu.

Škola jeste u trenutnom fokusu kao prostor u kojem su se desili nesreća i zločin, ali ona svakako nije krivac za navedene. Škola je samo ogledalo društva i, s apsekta sigurnosti, njegova najslabija karika. Škola bi trebala da bude oaza slobode, i misli i ponašanja, te ustanova u kojoj se svi trebaju osjećati sigurnim. Ovdje se ne misli samo na fizičku sigurnost nego i na sve one psihičke traume koje mogu biti veoma negativne. Kada se pročitaju potencijalni uzroci masakra u Gracu, njemu je prethodila neka psihička trauma. Današnji odgoj i obrazovanje moraju odgovoriti na brojna pitanja, a pedagoška psihologija se našla na udaru neke nove realnosti.

Fizička zaštita škola kao što imaju neke institucije koje čuvaju novac ili neki ugostiteljski objekti koji rade u „kasne sate“, samo je trenutno otklanjanje opasnosti. Bez ozbiljnog djelovanja društva, koje mora obuhvatiti sve segmente od roditelja do medija, teško da će se naći rješenje za ove probleme. Ovo što se desilo u Gracu je nešto što se može dogoditi bilo gdje – a sigurno je uvijek bolje spriječiti nego liječiti. Ako se ne bude reagiralo, ovakve vijesti bi nam mogle postati svakodnevica. Prije nekoliko godina smo smatrali da se ovo može desiti samo preko Atlantika, a svjedoci smo da su ova dešavanja odavno na pragu naših škola i učionica.

Čuvajmo školu i obrazovanje – oni su zadnji stubovi odbrane...

Mjesto radosti

Dok gledamo slike iz Graca, trebamo se dobro zapitati da li djeca trebaju gledati iste!? Ovaj kraj školske godine treba iskoristiti da se pripremimo za novu – u kojoj će biti mnogo više priče o emocijama, empatiji i socijalizaciji. Sve „lekcije“ i „nastavne jedinke“ postaju nebitne kada se desi tragedija ovog tipa. Škole ne smiju biti samo zgrade u kojima se odvija neki nastavni proces – one moraju biti mjesta (o)smijeha i radosti djece zbog kojih i postoje.