Edin Forto neće više biti predsjednik Naše stranke. Ono što se pozitivno može reći o njemu najprije je da je jedan od rijetkih lidera u BiH koji je istinski razumio osnove tržišne ekonomije. Dok je većina bh. političara – i lijevih i desnih – zaglavila u konceptima preraspodjele, javnog sektora i potrošnje, Forto je u rijetkim istupima davao do znanja da imamo previše države, a premalo tržišta. Da nam ne fali još zakona, agencija i subvencija, nego više poduzetništva, slobode, kompeticije.

Menadžerski pristup

Na čelu Naše stranke pokušao je donijeti profesionalizam, menadžerski pristup i modernu političku organizaciju. I u tome je, barem djelimično, uspio – stranka je proširila svoj domet izvan Sarajeva, postala relevantan faktor na državnom nivou i dio vlasti u ključnim institucijama. Međutim, nije uspio održati taj zamah, kao ni ideološki transformisati stranku ka dosljednom liberalizmu.

U međuvremenu čini mi se da je i taj početni uspjeh prilično potrošio, jer stranka i u organizacionom smislu i po popularnosti u samom društvu ne stoji baš dobro.

Ideološki, Naša stranka i dalje ostaje formacija razapeta između centra i lijevog krila, s izraženim individualizmom unutar svojih redova, gdje djeluje kao da svako vuče na svoju stranu. U tom haotičnom orkestru posebno su se isticali kadrovi poput Srđana Mandića ili bivšeg člana i zastupnika Damira Nikšića – samoproklamovanog umjetničkog Če Gevaru – koji je javno napadao rukovodstvo stranke i gurao ideje radikalne ljevice koje su bile u potpunoj suprotnosti s onim što bi savremena liberalna stranka trebala da zastupa.

Nova faza

Forto, uprkos svom znanju i kapacitetima, nije uspio ukrotiti te centrifugalne snage niti jasnije profilisati ideološki smjer stranke. Nije uspio objasniti da liberalizam nije “ni lijevo ni desno”, nego da podrazumijeva slobodno tržište, vladavinu prava i ograničenu ulogu države. Umjesto toga, Naša stranka je ostala djelimično „viber koalicija“, a djelimično raspršeni kolektiv solista.

Sada je vrijeme za novu fazu. Vrijeme je za novu fazu. Sabina Ćudić je do sada uporno izbjegavala preuzeti formalno liderstvo u stranci, iako je godinama faktički predstavljala njeno najprepoznatljivije lice. No došao je trenutak kada više nema luksuz da se povlači. U političkom smislu, ona je jedina u Našoj stranci koja istinski posjeduje sve ključne kvalitete potrebne za vođenje – političku harizmu, komunikacijsku vještinu, prepoznatljivost među građanima, međunarodne veze, iskustvo u institucijama i idejni kontinuitet.

Ćudić ima sposobnost da artikuliše moderan, evropski liberalni diskurs koji može biti i principijelan i društveno osjetljiv, ali bez populizma i povlađivanja socijalističkim mitovima. Njen autoritet unutar stranke i politički kapital koji ima u javnosti daju joj jedinstvenu poziciju da konačno usmjeri Našu stranku prema jasno definisanom identitetu.

Ipak, Sabina Ćudić nije bez slabosti – često joj se zamjera manjak organizacionih sposobnosti i slabija sklonost operativnom vođenju stranke. Također, poznata je po tome da insistira na ličnoj lojalnosti saradnika, što je u nekim slučajevima dovelo do udaljavanja pojedinaca koji su iskakali izvan zadanog narativa, čak i kada su imali vrijedne političke ili organizacione kvalitete.

Upravo zato je pred njom ključan test – hoće li uspjeti ne samo ideološki artikulisati i politički stabilizovati stranku, već i izgraditi tim koji neće počivati samo na lojalnosti, već i na kompetenciji, širini i modernom političkom menadžmentu.

Ako to ne učini, Naša stranka rizikuje da se i dalje kreće po inerciji, bez pravog kursa. A bez jasnog liderstva i političke konzistentnosti, prijeti joj sudbina da krene putem potpune marginalizacije na političkoj sceni.

Vrijeme je da se odluče šta žele biti – ozbiljna liberalna snaga, ili lijevi lounge klub s Wi-Fi-em.

Otvoreno pitanje

Odlaskom Edina Forte s čela otvara se pitanje hoće li nova garnitura uspjeti konsolidovati redove i izgraditi stranku koja neće biti samo simbolička alternativa nacionalnim partijama, već i stabilna politička sila s ozbiljnom infrastrukturom i jasnim ciljevima. Jer bez unutrašnje kohezije i strategije, i najplemenitije političke ideje ostaju tek na papiru.