U martu 1947. službenici njemačkog ministarstva vanjskih poslova odgovaraju pred tribunalom za ratne zločine u Nurnbergu. Tada Robert Kempner dolazi do značajnog otkrića. U masi pisanog naslijeđa nacističke ere jedan spis izazva radoznalost zamjenika glavnog tužitelja: Crveni pečat, jasan i čitljiv - "Državna tajna".
Slijedi 15 stranica teksta pod bezazlenim nazivom "Zapisnik sa sastanka". To je dokaz sistemskog uništenja evropskih Židova. Zapisnik s takozvane "Wannsee-konferencije", 20. januara 1942. To je 16. kopija zapisnika, jedina sačuvana od ukupno 30, piše Deutsche Welle.
U vrijeme ručka, na poziv Reinharda Heydricha, šefa zloglasnog Glavnog ureda za sigurnost Rajha (RSHA) 15 muškaraca dolazi u raskošno zdanje u otmjenoj četvrti Berlina Wannsee, uz istoimeno jezero. Vani je dvanaest stepeni ispod nule. Došli su časnici SS-a, državni tajnici i vodeći ljudi nacističke uprave. Nisu to neka poznata imena, ali skoro svi su mladi i obrazovani. Svaki drugi je doktor nauka. Iznad svega, oni su ambiciozni.
Oni manje zainteresirani za historiju takozvanu Wannsee-konferenciju povezuju s odlukom o holokaustu. Međutim, to je pogrešno, zbog dva razloga. Prvo: tog dana nije donesena nikakva odluka. To je bio "informativni" sastanak. Drugo: masovno ubijanje Židova već je bilo počelo.
Heydrich je za stolom imao predstavnike svih relevantnih institucija uključujući i ministarstvo vanjskih poslova i ministarstvo prometa. Radilo se o koordinaciji planiranih deportacija i masovnih ubojstava, i o tome da se sve stavi pod odgovornost Heydricha.
To se vidi i po prvoj rečenici zapisnika: "Imenovanje za povjerenika za pripremu konačnog rješenja židovskog pitanja u Evropi" za Heydricha je velik skok u karijeri.
Premda mnogi to tvrde, 20. januara 1942. ne označava početak organiziranog masovnog ubijanja Židova. U mjesecima prije Wannsee-konferencije već je ubijeno – najčešće strijeljano – pola miliona Židova, među njima i žene i djeca, posebno na područjima Sovjetskog Saveza koja je njemački Wehrmacht okupirao od ljeta 1941.
Odavno je bilo naznaka namjere da se uništi Židove. Još 30. januara 1939. Hitler je nedvosmisleno rekao da će u slučaju rata "međunarodno židovstvo" biti uništeno. Kada je 22. juni 1941. počeo rat protiv Sovjetskog Saveza u kojem je osvojen veliki dio te zemlje, nakon samo par mjeseci, pod vlašću nacističke Njemačke našli su se milioni ne-njemačkih Židova.
Stručnjak za holokaust i historičar Michael Wildt to smatra prekretnicom u politici progona Židova. Naime, više od jedanaest miliona Židova više nije bilo moguće protjerivati i prisiljavati na emigraciju.
U skladu s tim planovi za "oslobađanje" Rajha od Židova postajali su monstruozniji, gigantskiji - kaže Wildt.
Zapisnik na petnaest stranica ne opisuje konkretno kako su nacisti htjeli uništiti Židove. Međutim, "evakuacija na istok" zapravo podrazumijeva uništenje. Adolf Eichmann, glavni Heydrichov saradnik i učesnik Konferencije, puno godina kasnije to je bez okolišanja priznao.
Nakon njegove spektakularne otmice u Argentini koju su izvele izraelske tajne službe, na suđenju u Jerusalemu 1961. godine, na pitanje o čemu se razgovaralo u vili, on je rekao: "Razmatrani su različiti oblici ubijanja."
- Premda se u jedinom primjerku zapisnika koriste formulacije kao "tretirati na odgovarajući način", taj dokument predstavlja izuzetak u smislu jasnoće namjera - siguran je historičar Peter Longerich. Jer, kaže, sudjelovanjem na konferenciji zločin stoljeća su podržali svi: SS, ministarstva pravosuđa, unutarnjih i vanjskih poslova, obrambena industrija, stranka.
Usprkos tomu, vodeći nacisti su poslije 1945. godine govorili da o svemu tome ništa nisu znali. Među takvima su bili i Hermann Goring i Alfred Rosenberg, prvi jedan od vodećih ideologa nacista, a drugi ministar za okupirana istočna područja.
Reinhard Heydrich, koji je ubijen u jednom atentatu nekoliko mjeseci nakon konferencije, pored direktnog istrjebljenja evropskih Židova imao je još jedan plan. U slučaju pobjede nad Sovjetskim Savezom planirao je Židove masovno koristiti za izgradnju cesta na istoku.
Na sedmoj stranici zapisnika piše: "…pri čemu bi nesumnjivo veliki dio otpao prirodnim putem". A "ostatak" se mora "tretirati na odgovarajući način".
