Nedžad Salković (75), princ sevdaha, a odnedavno i član Odjela umjetnosti Evropske akademije nauka, održao je nedavno koncert u Trebinju, gradu odakle vuče korijene. Iskoristili smo priliku i razgovarali s ovim vrsnim umjetnikom o njegovoj pedesetogodišnjoj karijeri, ali i o porodici i mladima, koji nastavljaju tradiciju pjevanja bosanske sevdalinke. 

Nakon više od četvrtine stoljeća, u Trebinju ste, gradu Vaših predaka.

- Zaista se u Trebinju osjećam prelijepo i prijatno. Po ocu sam porijeklom iz trebinjske Lastve. Ustvari, Lastva je izvor te prave loze Salkovića. No, poznato je da sam ja rođen 1941. u Tuzli.

Lična karta

Sedam i po decenija života, pola stoljeća karijere. Koji su Vam daljnji planovi?

- To me često pitaju, a u ovim godinama nemam nekih velikih planova. U nekoliko navrata sam pokušao prestati pjevati, a ustvari  sam sam sebe prevario. Rekao sam sebi: “Dosta je, Nedžade, presijeci vrpcu, uradio si i previše za vijek jednog čovjeka.” No, tu sam se, zaista, prevario, jer i meni samom to nije bilo jednostavno. Kada sam tu namjeru rekao na jednoj konferenciji za novinare, bilo je tu prisutno dosta mojih kolega, i prijatno me je iznenadilo, neki su me grlili i molili uz suze da to ne radim. A onda, kada su to saznali ljudi iz raznih krajeva, ne samo iz Bosne nego i iz regiona, jednostavno su bili ljuti na mene na samu pomisao da prestajem da radim. Tako da i sada radim, ali manjim kapacitetom. 

Zovu Vas “princem bosanskog sevdaha”.

- Tako nešto je prvi rekao pokojni Staniša Stošić, vrhunski umjetnik i interpretator. Bilo da je neka divna sala, ili neka seoska, ili neka svjetska, ja sam uvijek spreman u svakom pogledu da udovoljim publici tako da nikada nisam dozvoljavao da izađem nepripremljen na scenu i onda je on govorio: “Vidi Nečka, k'o iz izloga, vidi Nečka, k'o princ”, i onda je to s vremenom došlo do “princ bosanske sevdalinke”.

"Ne klepeći nanulama" je Vaša svojevrsna lična karta. Kada je nastala ova pjesma i jeste li slutili da će dostići tu popularnost?

- Jeste na neki načim moja lična karta, ali ja bih bio nepošten prema mnogim mojim velikim hitovima, koje sam imao kroz cijelu moju karijeru,  ali oni nisu u ovom trenutku interesantni, pogotovo mlađem naraštaju. Tekst “Ne klepeći nanulama” pisao je Ibrahim Dedić, koji, nažalost, nije među živima, kao ni autor melodije Husein Kurtagić. Pjesma se snimala više puta i prije mene, i poslije mene, i danas je snimaju, svako onako kako osjeća, ali ona meni liježe na dušu.  

Moja majka više nije živa, a bila je kada sam počeo pjevati tu pjesmu i nikako je nije voljela. 

Kako je nastala pjesma “Nek' mirišu avlije”?

- Ta je pjesma komponovana prije tridesetak godina. Napisao ju je Adnan Bajramović iz Visokog. Prvi put je izvedena na Lukavačkom festivalu poratne 1996. i prošla je nezapaženo. U međuvremenu, on je mene zvao i pitao me je da li bih ja želio da je, ako sam voljan, i snimim. 

Slušajući je, vratila su mi se najljepša vremena mog života, jer ta pjesma u sebi ima samo poruke dobrote, ljepote, dobročinstva, što meni, kao čovjeku, apsolutno odgovara.

Kakav je Nedžad Salković porodično?

- Imam suprugu Fikretu, mnogo smo godina zajedno, jer sam se ja dosta mlad oženio, u 22. godini. Ona je nepunu godinu mlađa od mene. Imamo dvije kćerke, one su pravnice Amna i Sanja. Imam dva zeta, stariji Enes profesor je na Univezitetu, a mlađi Amir je advokat. Imam tri unuke Dženanu, Enu i Nudžejmu i sada imam i praunuku, malu Sofiju.

Simpozij na Vlašiću

Odnedavno ste član Evropske akademije nauka.

- Nakon godine razgovora, postao sam član Evropske akademije nauka u zvanju akademika u Odjelu umjetnosti. Odbor, kada je donosio tu odluku, najviše se pozvao na moju ličnost i moj ogroman doprinos  širenju sevdalinke širom svijeta, tako da je ona, eto, oni tako kažu, i zbog mene postala planetarno poznata. To je bilo 27. maja na simpoziju na Vlašiću, gdje su bile inauguracija i svečanost, a prisusvovali su i akademici sa prostora bivše Jugoslavije, pa i iz inozemstva. 

Dugogodišnje prijateljstvo sa Miroslavom Ilićem

- Iako je Miroslav Ilić desetak godina mlađi od mene, veliki smo prijatelji. On voli svoje Mrčajevce kao što ja volim svoju Tuzlu. Odmila ga zovem Mrčo. On je jedinac i rano je ostao bez majke, a nedavno mu je u dubokoj starosti umro moj dobri ahbab, njegov otac Žika. Miroslav je čestit i častan čovjek, izuzetan umjetnik. Zamjeram mu malo što ne pjeva više onako lepršavo kao nekada i on je prihvatio malo vikanje... A njemu to ne treba. Inače je dostojanstven čovjek, bez kompromisa u svakom pogledu.