INTERVJU

Moramo učiti o historiji Bosne pa ćemo manje mahati tuđim zastavama

Hulusić: Odgojena sam da bih trebala reagirati na krive stvari ( F. Fočo)

Piše: Senka KURT

3.6.2018

Rediteljka i aktivistica Nejra Latić-Hulusić priznaje da je dugo bježala od bh. stvarnosti, trudila se da je ne zanima politika, glumila da možda ne vidi to što joj je pred očima, no onda je shvatila da je to neodgovorno, da nije moguće u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina. 

Nakon završetka studija na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu s kolegicom Sabrinom Begović osnovala je producentsku kuću „Hava“. To je još jedan korak u osvajanju slobode za kojom Nejra teži.

Post je tajna između Boga i postača

Ramazan je. Sada, kada ste odrasla žena, možete li se prisjetiti kako su u Vašem djetinjstvu izgledali ramazani, a kako sve izgleda danas?

- Gledano iz perspektive djeteta, sve je nekako puno romantičnije. No, čini mi se da danas nema iftara kakvih je bilo prije, ranije se češće okupljalo, prijatelji, puno članova porodice. Sad jedva stigneš organizirati jedan, dva iftara. I gledaju uglavnom da bude po restoranima, da se niko ne zahmeti.

Opet, čini se da, na društvenim mrežama, svi iftare pripremaju, poste i ugošćavaju.

- Kako je bilo ružno vrijeme u kojem se moralo kriti da se iftari i posti, za šta mislim da nije bilo humano i civilizirano, tako sada ne mislim da je pristojno nekome nabijati na nos ono što jesi i šta ti radiš. Ljudi na društvene mreže postavljaju sve o svemu, to je neki egzibicionizam. I slikanje iftara spada u tu ljudsku potrebu da svoj privatni život prave javnim. S druge strane, post kao ibadet se u islamu naziva tajni ibadet. Post je tajna između Boga i postača i samo Bog dragi zna postim li ja u ovom trenutku.

Kako se onda dogodilo da je ta tajna odjednom postala toliko javna? Ta granica privatnog i javnog ne postoji, čini mi se ni kada su vjera i vjerovanje u pitanju.

- Jeste, pogotovo u Sarajevu. Ne znam koliko je to u ostatku zemlje, ali muslimani u Sarajevu su na vrlo sigurnom terenu.


Hulusić: Rano sam shvatila značenje ajeta da nas je Bog dragi sve stvorio različite i da je htio drugačije, on bi tako i uradio 

U smislu...

- Evo, može im se! Ili, eto može nam se. Ne sjećam se da je u vrijeme kad nije bilo popularno postiti toliki broj ljudi javno govorio da posti. Nisu to ti hrabri muslimani koji drže do svog identiteta. Mali je broj njih koji je javno prakticirao svoju vjeru i nije to krio. Danas, kad je siguran teren, kad je puno poželjnije biti vjernik, ljudi od toga prave brend. Biti musliman, pogotovo u Sarajevu, postalo je must have, hešteg i na Instagramu i u životu.

Prazni lonci najviše lupaju, kaže Šekspir.

Vrlo ste otvoreni i kad čitam Vaše tekstove pomislim da ste vrlo jasno secirali gdje smo, šta smo, kuda ćemo. Gdje živimo zapravo, gdje odgajamo svoju djecu?

- Živimo na promahi između Istoka i Zapada, prošlosti i budućnosti. U isto vrijeme, sa sobom ništa nismo riješili. Imamo ozbiljnu krizu identiteta. Mi nismo riješili svoju prošlost, nikada je posložili. Ne možemo da idemo u budućnost...

Pa, neko sa strane bi rekao - šta se ona buni, ima posao, porodicu, radi, svoja je na svome. Kad ste shvatili da to nije dovoljno, da niste zadovoljni?

- Ja sam rediteljka. Moj posao je da posmatram svijet oko sebe. To što su mi, hvala Bogu, u privatnom životu stvari posložene, ne znači ništa. Ja se držim onog sunneta koji kaže da jedan musliman ne smije zaspati ako zna da mu je komšija gladan. Kod nas svaki šesti komšija ode na spavanje gladan. Spavati s takvom statistikom, glumiti neku bošnjačku ili bosansku elitu, glumiti neku babinu kćerku u ovakvoj zemlji je sramota.

Ja znam da imam neki čudan legitimitet da govorim. Ne znam kad je to počelo. Dugo sam bježala od toga. Onda sam shvatila da je to vrlo neodgovorno u ovoj zemlji raditi.

Crtaj pa ćeš plakati naredne četiri godine

Možda to ima veze i s prezimenom koje ste dobili po rođenju. Vole Latići svako malo zamutiti vodu, čini se da Vas politika nije mogla zaobići.

- Odgojena sam da bih trebala reagirati na krive stvari koje se dešavaju oko mene. Nisam odgajana da budem konformista. Ne znam kako je živjeti tako, kao dijete novinara nisam poznavala tu vrstu života na sigurnom tlu i držanja jezika za zubima, kako bi mi se nekada isplatilo. Nemam taj mehanizam.

No, taj mehanizam šuti, trpi, čekaj, ne talasaj, ako se usuđujem procijeniti, ima generacija kojoj pripadate. Ponekad mi se čini da je riječ o generaciji konformista...

- Mi kao narod, Bosanci i Hercegovci, imamo taj podanički mentalitet stoljećima. Bili smo neovisni u svojoj historiji u nekim kratkim periodima. Zato mi se čini da puno generacija ima u genetskom kodu zapisano da se sve velike stvari dešavaju negdje vani. I zato nam je teško preuzeti odgovornost za sebe. Odgovornost i sloboda nose određene stvari koje morate ispoštovati. Generacije naših i njihovih roditelja imali su riješena osnovna egzistencijalna pitanja. Nas nije imao ko naučiti šta je ustati, raditi, kreirati svoj život.

Šta je za Vas sloboda?

- Osnovni ljudski instinkt. Jedino zbog čega treba živjeti, čemu treba težiti. Danas je u svijetu i BiH sloboda luksuz da budeš ono što jesi i da javno imaš pravo na svoje mišljenje, na sisteme obrazovanja, da razvijaš svoje mišljenje, da ga koristiš. I, možda je sloboda u BiH nedosanjan san. Nekako, sve za čim smo nekada posegnuli nismo dobili.

Zato tako javno i kritizirate? I ne birate političare, vjerske službenike. Skrećete pažnju da smo spremni radi jeftinih političkih poena promijeniti sve.

- To je suština našeg postojanja. Većina građana i građanki BiH, bar po ovome što vidimo, je radi jeftinih političkih poena, radi konformizama spremna dati sve, pa i budućnost svoje djece, samo zato da ispuni uvriježena mišljenja za koga treba glasati.

Radi političkih poena spremni su mijenjati naciju, izmišljati nove jezike, mijenjati imena vjerskih praznika. Ovdje više ništa nije sveto!

No, tako ne misli mnogo ni mladih ni starih u BiH. Kao, šta će se baviti politikom kad ništa ne mogu postići, drugi će to za njih.

- Živimo na vrlo nestabilnom terenu i nije normalno ne znati šta se dešava. I sama sam imala tu fazu, glumila kako me ne interesira, bila razočarana, govorila da me se ne tiče. Nedavno sam gledala prilog o djevojci koja će ove godine prvi put glasati pa ponosno kaže da će na glasačkom listiću nacrtati. Ja joj sad poručujem - crtaj pa ćeš plakati naredne četiri godine. Mi iz nekog malo poglupog ponosa glumimo da smo iznad svega, a zapravo je najbolje zasukati rukave, svako na svom području i probati razgrnuti probleme.

Vaše su generacije trebale osvajati nove slobode.

- To su generacije djece koja su imale taman toliko godina da se sjećaju rata i strahota. Mislim da je nama previše svega. Ja sam se jedva izborila, govorila sam - vi ste ovo zakuhali, vi ovo i riješite. Mislila sam da ovo nije moja bitka. Ali, ne može tako, to nije dobar stav. Dok sačekamo da se oni izbore, životi nam prođoše. Moja generacija je odgojena po podrumima. To je naša komforna zona. Mi volimo više podrum nego prvu liniju.

Šta ovoj zemlji najviše nedostaje - tolerancije, slobode, razumijevanja...?

- Obrazovanja! Bazičnog obrazovanja! Da bi čovjek bio tolerantan, mora poznavati, iz neznanja se rađaju strahovi. Da bismo bili tolerantni, otvoreni prema različitostima, moramo znati dosta o tome.

Kad Bakir podsjeća na amanet, to je već pitanje babovine


Kako ste Vi došli do tih znanja?

- Odgajana sam tako od malena, dobivala razna saznanja. Od mekteba do kućnog odgoja imala sam sreću, jer to je sreća, da su me odgajali ljudi po sunnetu, koji kaže da se mora poštovati drugo i drugačije, da nemam kompleks Božiji da ja sudim negdje nekome o nečemu. Rano sam shvatila značenje ajeta da nas je Bog dragi sve stvorio različite i da je htio drugačije, on bi tako i uradio. Ljudi ne promišljaju o tome. Meni to dolazi iz kuće.

Dobar dio mog života odgajao me je šef katedre na Akademiji Haris Pašović, on me je stalno otvarao, tjerao na preispitivanje. Posao mi je takav da upoznajem drugačije ljude, razgovaram, komuniciram. Iz neznanja strah, a iz straha ili reakcija velikih Bošnjaka na migrante. Na društvenim mrežama takmičimo se u humanosti i toleranciji, a u životu...

Dođosmo onda i do toga da je mimikrija neka naša konstanta.

- Jeste, mi smo majstori u tome. Ne mogu da shvatim kako ovaj narod ne uzima za nacionalni ponos Huseina kapetana Gradaščevića, nego dokazujemo da smo kao Turci. Stoljećima nešto dokazujemo. Nismo ponosni na ono što jesmo. Zato se moramo obrazovati o našoj historiji, vidjeti šta je ta Bosna. Možda ćemo onda manje mahati tuđim zastavama.

Možda nam onda neće pridikovati da smo ostavljeni u amanet?!

- Ja razumijem šta znači zamoliti prijatelja da ti pomogne. Razumijem i da manje zemlje traže savezništvo većih. Nije meni problem što je rahmetli Alija rekao prijatelju - hajte, evo gledajte da nas ne ostavite na cjedilu kao što ste nas u ratu ostavili.

Problem je što Tursku ne vidim ni danas među najvećim investitorima u BiH. Meni je problem što Bakir, kao sin, genetski i politički nasljednik, što je jako problematično, podsjeća na amanet. To je već pitanje babovine. Ja ne volim da me ostavlja u amanet. Ali, eto to se sad događa.

I ne znam mogu li rahmetli Aliji halaliti što nas je ostavljao nasljednicima koje nije dobro probrao, konceptu i ideologiji stranke koju nisu dobro promislili.

Ni moj otac Nedžad, ni amidža Džemo nisu dobro promislili. Neodgovorno je ljudima obećati slobodu, a nemati ispisan plan do kraja.

Zamjeram Džemi i Nedžadu što su iz najbolje namjere doprinijeli da čudovište oživi

Sami ste spomenuli svog oca Nedžada. Šta mu to „zamjerate“?

- Mislim da je impulsivan, prosto ne mogu da vjerujem šta je sve žrtvovao za to da u svakom trenutku može reći šta hoće. Zamjeram mu što je nepromišljen i što misli da se svijet mijenja grlom u jagode.

Privatno... pa nisam baš imala nimalo bezbrižno djetinjstvo. Sad se u 33. godini već nekako osjećam umorno, kao da živim duplo duže. Politika je cijeli život bila i ostala u našoj kući. Nisam imala strah, već vječni stres. Život naše porodice nikada nije bio uz neki sistem. Čini mi se nijednog trenutka.

Pa jeste li pomislili nakon rata - eto dolazi mir i s njim jedan miran, politički neopterećen život za Vašu porodicu.

- Valjda su tako i Nedžad i Džemo mislili da su se izborili za demokratiju i slobodu. Ali kao u filmovima neko nekad kaže: „Pogledaj kakvo smo čudovište napravili!“. Zamjeram i Džemi i Nedžadu što su sa srcem na mjestima iz najbolje namjere doprinijeli da čudovište oživi.

Allah te nagradio, sestro, posveti se porodici

Kakve su mlade žene danas, kako odrastaju?

- Oduzimaju sebi prava koja su njihove nane i bake prije 50 godina izborile. Mlade žene pristaju na sve i svašta. U mojoj generaciji u BiH je strašan trend od pristajanja na nametnutu sliku tijela koja se nudi kroz reklame. Pravljenjem vojske iskompleksiranih žena svojim izgledom radite strašnu stvar. Ubijate u pojam više od pola populacije. Bave se kako izgledaju, a ne za koga će glasati. To nije normalno! Primijetila sam da žene češće osuđuju šta sam napisala i rekla. Ja ne mogu da vjerujem da mi neko 2018. poručuje kako sam preglasna, da se bavim djecom, kućom ili ove dušebrižne - Allah te nagradio, sestro, posveti se svojoj porodici!

Davati glasove je farz!

Prije nego što ste postali rediteljica, san Vam je bio da postanete poznata svjetska novinarka poput Kristijane Amanpur. Putovati svijetom, nositi pancir, izvještavati s ratišta.

- Ja sam bila oduševljena Amanpur. Što su curicama bile barbike, to je ona bila meni, najljepša, najhrabrija, najpametnija. Kasnije ću shvatiti da me oduševljavala jer je iz velikog svijeta došla u malu Bosnu da tom velikom svijetu kaže šta se dešava. Ona je bila naš glas. Ona je bila naš mikrofon, kad niko nije htio da nas sluša. I ona danas to radi, daje glasove svima, dopušta ljudima da govore. Ja ne moram biti ona, ja se mogu baviti režijom, davati glas ljudima da govore.

Važno Vam je to, davati glasove.

- To je farz, obaveza. Ako si u mogućnosti da govoriš i zastupaš one koji to ne mogu, to moraš raditi. To nije pitanje hoćeš li ili ne.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.