Smrt Halida Bešlića nije samo odlazak jednog pjevača. To je trenutak u kojem Bosna i Hercegovina ostaje bez posljednje figure koja je istinski nadilazila sve naše granice – etničke, entitetske, partijske, ideološke. Halid je bio čovjek koji je pripadao svima. Na koncertima su mu aplaudirali i oni koji ne govore isti jezik, navijaju za različite klubove ili se zaklinju u suprotne partije. Počast su mu odali svi – od političara, sportista i kolega muzičara, do vjerskih vođa i običnih ljudi, bez ijednog izuzetka.

On je jedini, možda zaista jedini čovjek u ovoj zemlji koji bi, da se kojim slučajem kandidovao na izborima, bez dileme pobijedio u cijeloj BiH.

Njegov glas bio je most između generacija i naroda. Njegove pjesme nisu trebale prevod, niti političku interpretaciju. Ljudi su ih pjevali jer su ih osjećali. Dok su političari decenijama gradili zidove, Halid je gradio pjesmom i emocijom ono što je u BiH rijetkost – zajednički identitet. Zato i ne čudi da su mu počast odali svi, bez izuzetka.

U vremenu kada nas sve dijeli i kada je teško zamisliti da iko može da bude figura univerzalnog poštovanja, Halid je to uspio – bez stranke, bez ideologije, bez mitinga i parola. Samo pjesmom. I možda baš u tome leži najdublja ironija ove zemlje: da smo imali čovjeka koji je mogao pobijediti svugdje, ali ga nikada nismo imali na listi.

Halidov odlazak nije samo kraj jedne karijere. To je podsjetnik da ova zemlja još zna voljeti jednoglasno – samo kada nije u pitanju politika, već muzika i emocija. A možda je i to poruka za sve nas: ako jednog Halida ne možemo ponovo dobiti, možemo barem pokušati učiti iz činjenice da je jedini pravi pobjednik u BiH bio onaj koji nije dijelio.