Postoji nešto duboko simbolično u tome da Bosna i Hercegovina svoju sudbinu opet rješava kroz baraž. Kao da nam je historijski zapisano da nikada ne idemo direktno, nego uvijek kroz dodatni krug patnje, neizvjesnosti i kolektivnog stresa.

No, ovo je jedan od najvećih izazova dosad. Nasuprot BiH stoji četverostruki prvak svijeta, simbol fudbalske aristokratije, ekipa koja je navikla da ovakve utakmice igra kao rutinu. A nasuprot njih stoji nikad mlađa, ali čini se i nikad potentnija bh. ekipa koja u ogromnoj mjeri pokazuje ono što je prethodnim generacijama uglavnom nedostajalo – m*da. Kada se gubi, onda se napada i preokreće, a ne poklekće, a kada se izvode penali, onda „znaju da će pogoditi“.

I tu dolazimo do suštine: ovo nije samo utakmica. Ovo je sudar dva mentaliteta. Jer Italija će vjerovatno igrati onako kako Italija uvijek igra – hladno, strpljivo, bez panike. Njihov plan postoji i kada vode i kada gube. Kod njih nema lutanja, nema improvizacije, nema “haj'mo sad na silu”. Oni čekaju grešku, i kad je dobiju – kazne je.

BiH, s druge strane, prvi put nakon dugo vremena ne izgleda kao skup dobrih pojedinaca koji čekaju inspiraciju jednog čovjeka. Ovo više nije reprezentacija koja traži spasioca. Ovo je ekipa koja vjeruje da sama može prelomiti utakmicu. I to je možda najveća promjena u odnosu na sve prethodne cikluse.

Ranije smo gubili utakmice koje smo morali dobiti jer smo igrali sa strahom da ih ne izgubimo. Danas ova ekipa izgleda kao da nema taj luksuz. Igra se na rizik, na energiju, na osjećaj da je svaki napad prilika, a ne opasnost.

Naravno, romantika ima svoje granice. Protiv Italije ne prolaze naivnosti. Svaka izgubljena lopta u pogrešnoj zoni, svako kasno zatvaranje, svaka sekunda nepažnje – to su detalji koji na ovom nivou odlučuju utakmicu. I upravo tu će se vidjeti koliko je ova nova generacija zaista sazrela.

Ali postoji jedna stvar koja ide u korist BiH, a koju statistike ne bilježe. Ova ekipa ne izgleda impresionirano. Nema onog starog kompleksa “velikog protivnika”, nema spuštenih ramena prije početka. Ima nešto drugo – tiha drskost. Onaj stav da se protivnik poštuje, ali se ne priznaje unaprijed. I zato je ovo možda prvi baraž u kojem BiH ne ulazi kao autsajder u vlastitoj glavi.

Ako Italija dobije – bit će to logika. Ako BiH dobije – bit će to karakter. A ponekad, u jednoj utakmici, karakter vrijedi više od cijele historije.