U ovakvoj zemlji, koju svakodnevno izjedaju paraziti iz vlasti i njihovi amidžići, daidžići i tetići u raznim državnim službama, običnim građanima nije lako. Jedni kubure od prvog do prvog, drugima je još gore jer ni ne znaju kada će dobiti plaću iako crnče od zvijezde do zvijezde, treći su nezaposleni i žive od tuđih primanja... Međutim, ako ćemo baš biti iskreni, najgore je - penzionerima.
Većina njih pošteno je radila decenijama, uredno plaćajući doprinose i poreze, da bi, na kraju, umjesto zaslužene nagrade u vidu pristojnih i redovnih penzija, od države dobili maćehinski tretman. Samo u Federaciji BiH živi, tačnije jedva preživljava, više od 260.000 ljudi koji primaju minimalnu penziju - 326 KM. Kako uspijevaju od tako mizernih primanja platiti režije i staviti nešto u frižider, znaju samo oni.
Da je tu kraj njihovim mukama, ni pola jada, već se država pobrinula da im dodatno zagorča život. U posljednje vrijeme običaj je da se penzionerima obeća isplata sedmog u mjesecu, ali mnogi ni tog, kao ni narednih nekoliko dana ne dobiju željno iščekivanu crkavicu. U Zavodu PIO samo sliježu ramenima tvrdeći da nemaju dovoljno novca da sve isplate u istom danu.
Ionako stjerani na rub egzistencije, penzioneri su tako svoja prava počeli tražiti na ulicama bh. gradova. Protestiraju, zapomažu, traže od institucija da održe obećanja. Ali koliko to zaista brine one koji odlučuju o penzionerskim sudbinama? Većina ih se, da se ne lažemo, ni ne počeše. Oni ne moraju strepiti hoće li svoja izdašna primanja dobiti sedmog, osmog ili devetog. A s penzionerima će lako. Nastavit će ih lagati, kao i dosad.
