Zlatko Lagumdžija sigurno je drugačije zamišljao vlastiti kraj na čelu SDP-a. Možda će to nekome zvučati kao sarkazam, ali vjerovatno mu je kroz glavu nekad sijevnula i ideja da će čak i penziju dočekati kao stranački lider.
Ruku na srce, upravo tako je i vodio Socijademokratsku partiju, održavajući se na predsjedničkoj poziciji pod svaku cijenu. Oponente je uklanjao rutinski, mnogi politički teškaši morali su napustiti SDP samo zato što su se nekad suprotstavili vođi ili, još gore, pomislili da mogu zauzeti njegov položaj. Partija, to sam ja - Zlatko Lagumdžija.
Upravo zbog činjenice da je bio personifikacija stranke, Lagumdžija će, prirodno, platiti najveći račun u crvenom salonu SDP-a. Njegovi prvi saradnici i mnogi koje je uhljebio u državnim institucijama preko noći su postali Lagumdžijini najveći kritičari i sada su ga spremni rastrgati u sklopu jezive i mučne predstave za javnost.
No, bilo bi pogrešno i nepošteno označiti Zlatka Lagumdžiju kao jedinog krivca za kolaps SDP-a u oktobru 2014. Birači su na ovim izborima, ustvari, kaznili cjelokupnu politiku Socijaldemokratske partije koju su, uz lidera stranke, kreirali upravo oni koji ga danas smjenjuju i gađaju optužbama.
Ta politika, da podsjetimo, u protekle četiri godine sistematski je uništavala BiH, SDP-ovi ministri i premijeri povećavali su armiju nezaposlenih skoro svakodnevno i zemlju dovukli na rub ekstremnog siromaštva. O zapošljavanju podobnih i optužbama za korupciju također bi se dalo pričati... Čak i ono što su reklamirali kao veliki uspjeh, koridor 5C, bilo je samo opsjena, s obzirom na to da su, ustvari, gradili najskuplji autoput u Evropi, plaćen narodnim novcem.
Sve su to radili zajedno. Lagumdžija je bio najjača, ali ipak samo jedna karika tog tragičnog stranačkog lanca. I zato, njegova smjena, bez suštinskih promjena u načinu djelovanja SDP-a, neće značiti mnogo.
