- Ja sam selektor i radim svoj posao najpoštenije i najbolje što mogu.

Iza riječi stratega nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Safeta Sušića, koje je ponovio nebrojeno puta do sada hiljadama onih koji kritiziraju njegov rad, krije se gola istina. U zemlji miliona selektora, samo je jedan koji je plaćen za to, a ostalima ostaje pravo da ga, kao građani s vlastitim mišljenjem, podržavaju ili rešetaju. I tu završavaju njihova prava.

Slabi rezultati, opadajuće povjerenje NSBiH, neuvjerljiva igra, svađe s igračima, rafali neugodnih pitanja predstavnika medija... previše je toga što Sušiću još od Mundijala leži na duši, zagorčava život i otežava posao, ali izraelska raskrsnica pred kojom se nalazimo, sve bi to mogla promijeniti.

Ako ovako desetkovani i oslabljeni pobijedimo, Pape će još jednom biti junak nacije, čovjek koji je iz ničega izvukao sve, ali, ako ne, Sušiću će malo ko željeti biti u koži. Zašto smo u Haifu išli bez ijednog napadača? Zar od toliko naših fudbalera nijedan ne zaslužuje biti treći napadač reprezentacije? Zar je u ekipi moralo biti toliko igrača koji malo ili nimalo ne igraju, za razliku od onih koje Pape iz nekih svojih razloga ne poziva? Ako se naše nade u plasman na Euro i dalje budu gasile, neugodnih pitanja bit će i previše.

Iza gole istine s početka teksta koju Pape ponavlja u kriznim trenucima bujice kritika na svoj račun, krije se još jedna, selektoru manje ugodna istina. Ako pobijedi, zaslužuje komplimente. Itekako. Ali, ako ne, on je jedini kojem je posao, odgovornost i, što je najvažnije, obaveza, stati pred ljude i odgovoriti na pitanje: Zašto? I, na kraju, ako treba, reći: Ja sam selektor i ja sam odgovoran!