Odlazak Safeta Sušića nakon blamaže u Izraelu bio je, valjda, jedini mogući epilog višemjesečne trakavice s fudbalskom reprezentacijom BiH. Selektor čija je metamorfoza išla u obrnutom smjeru, od leptira ka gusjenici, na kraju je, umjesto u visinama, završio zgažen na zemlji.

Neukusno je naslađivati se čovjeku uz čije će se ime zauvijek vezati prvi odlazak na Svjetsko prvenstvo, ali da je zaslužio da ode, jeste. Arogantne lamentacije o nepozivanju nekih igrača i izjave u kojima je, praveći budale od sagovornika, ustvari pravio budalu od sebe, te bezobzirno guranje svog amidžića, solidnog igrača vrlo skromnog Hajduka, u najjači sastav, kulminirali su čudnom postavkom ekipe u posljednjim mečevima.

Ako se to što u ekipi nema napadača, a ima deset veznih i jedan odbrambeni, pokušava opravdati riječima da „tako nekada igraju Barcelona i Bajern", već možemo govoriti o bezobrazluku.

Ipak, veoma bi pogrešno bilo isključiti iz ove priče o Sušiću ljude koji su ga doveli i smijenili, čelnike NSBiH. Ako su prije početka kvalifikacija bili spremni da mu povećaju plaću, a sada će nakon četiri utakmice morati isplatiti ogromnu odštetu, naravno ne iz svojih džepova, morala bi se tražiti i njihova odgovornost.

Daleko od toga da je i najmanje važno, ali ostaje problem i s onim što su naši fudbaleri pokazivali na terenu. Nastranu i taktika, nastranu i sastav, u ove četiri utakmice gledali smo većinom bezlične nastupe većine reprezentativaca. Za to opravdanje ne može biti ni da im je selektor šivaća mašina, a kamoli Safet Sušić.

Ako naš fudbal treba ozdraviti, za to definitivno neće biti dovoljna samo Sušićeva glava.