Između univerzalnog lamenta da je kašnjenje pravde ustvari negiranje te pravde i saznanja da je pravda, ipak, dostižna, ovo drugo važna je utjeha žrtvama te i dalje glavno zakonsko uporište. Jer, ratni zločini nikada ne zastarijevaju.
Hapšenje osam optuženika, i to, prvi put u Srbiji, zbog učešća u egzekuciji oko 1.000 Bošnjaka iz Kravice, uključujući i dječake, u genocidu počinjenom u Srebrenici prije 20 godina, jeste zakasnjela pravda. Ali, jeste i pobjeda pravde.
To je i pravda koja otvara prostor za novo suočenje s istinom, bez koje Srbiji, a ni regionu, nema napretka! Nema, bez obzira na to koliko na putu ka institucijama EU upravo Srbiju guraju dužnosnici iz Brisela i drugih evropskih metropola. Ili joj gledali kroz prste zbog neke “više politike”!
Naravno, riječi srbijanskog tužioca Brune Vekarića da žrtve Srebrenice “nikada neće biti zaboravljene” dobro su došle. Ipak, srbijansko političko vodstvo mora hrabro učiniti korak dalje.
Važno je da se u srbijanski politički vokabular konačno uvrsti riječ genocid, jer on se dogodio u Bosni i u Srebrenici, onako kako je to presudio Haški tribunal. I kako to svjedoče do sada otkrivene masovne grobnice u BiH!
Ta odgovornost od Srbije se očekuje na njenom užurbanom putu ka EU.
No, odgovornost je ništa manja i na strani sporog i od Brisela i Vašingtona kritiziranog bh. pravosudno-tužilačkog sistema. Zbog domaćih tužilaca, na stotine zločinaca još se ruga u lice preživjelim žrtvama, dok one u svom bolu, s pravom govore da su izgubile vjeru u sudove i pravdu.
