Mirzet Mrvoljak, demobilisani borac iz Moševca kod Maglaja, povjerio se medijima da njegovo dvoje djece, srednjoškolci, nikada još nije leglo na krevet! Njegova četveročlana porodica živi u šeperuši od nekih 12 kvadrata, dijeleći postratnu bijedu na koju su osuđeni i kojoj se kraj teško može nazrijeti.
Nije Mirzet jedini demobilisani borac u BiH koji živi životom nedostojnim čovjeka, kojem je sirotinja uzjahala na vrat i koji nema kome da se obrati, da ga pogura i uspravi kako bi se iz te sirotinje lakše izvukao. Takvih kao on ne nedostaje nijednoj bh. općini.
Ono što, gledajući slučaj Mirzeta Mrvoljka, progoni svakog iole pravednog čovjeka jeste kako to da su pojedinci slični Mirzetu uspjeli sebi sagraditi kućerine, nabaviti automobile, a da niti su od njega bili bolji u ratu niti vredniji u miru. Kojom su to matematikom takvi dolazili do nepovratnih boračkih kredita i raznoraznih jednokratnih pomoći boračkih ministarstava, a da Mirzet to nije mogao?
Niko ne može negirati da država, svih ovih godina, nije izdvajala sredstva za pomoć pripadnicima boračkih populacija, pa i demobilisanim borcima. Svi znamo da su borcima kupovani stanovi, dijeljeni nepovratni krediti, davani paketi građevinskog materijala i da im se pomagalo na razne druge načine.
Ali, jednako tako znamo da su pojedini djelioci ove pomoći imali svoje liste prioriteta, koje, nerijetko, nisu prepoznavale sirotinju čija djeca spavaju na betonu.
Godinama, naime, mnogi borci nemaju kome da se požale na sistem raspodjele boračke pomoći, izgrađen po kriterijima rodbinskih, prijateljskih i partijskih odnosa. Očigledno, u te kriterije nije se uklopio ni Mirzet iz Moševca. Zato mu djeca i ne znaju kako je to noć odspavati na udobnom krevetu. Tužno, ali je stvarno.
