Kada je u aprilu 1992. krenula agresija na Bosnu i Hercegovinu - prvo po periferiji, uz prečesto krvavu Drinu, a onda i u glavnom gradu Republike BiH Sarajevu, građani su se spontano digli na noge da svoju zemlju goloruki brane.
U nevjerici su ispratili prve žrtve - Suadu Dilberović i Olgu Sučić. Sve do 29. februara 1996. godine, u najdužoj opsadi jednog grada u modernoj historiji, tako su izgubili više od 11.000 svojih sugrađana. Sarajevo je bombardirano nemilosrdno, u prosjeku sa 15 granata svakog sata za 44 mjeseca opsade, ali nije palo u ruke agresora s brda koji su svjesno obukli uniforme srpske vojske.
Ne postoji dovoljno velika zastava da pokrije sramotu ubijanja nevinih ljudi na sarajevskim ulicama! Uz sve ostale epopeje širom Bosne, Sarajevo je ostalo neosvojiva tvrđava iznutra i izvana: simbol svih koji Bosnu prihvataju kao domovinu, bez obzira na svoje etničko porijeklo ili drugo uvjerenje.
Sarajevo je pobijedilo onog dana kada su se građani usprotivili agresiji jednom “običnom” tisućljetnom mišlju koju mnogi izgovaraju i danas: Sarajevo je ovo! Bosna je to!
Doista, Bosna je država, čiji je autohtoni bosanski pučki kapital odavno trebalo pretvoriti u nepovratnu proevropsku snagu. I upravo zbog svih tih žrtava u ratu protiv BiH od 1992. do 1995. godine Bosna u miru se ne smije tek tako predati samo opskurnim figurama u nacionalnim političkim uniformama! Onim koji već 23 godine bezobzirno troše bosanski kapital.
Svi oni koji bi da na razne načine BiH otimaju i danas, trebaju iznova razaznati riječi duha jednog naroda što se ne predaje lako. Jer, Sarajevo je ovo! Bosna je to!
