Hiljade obespravljenih radnika vjerovatno su pomislile da će, nakon što je na nivou države, entiteta i u većini kantona formirana vlast, barem imati adresu na kojoj će se moći požaliti na svoje probleme. Kakva zabluda.
Radnici na vrata vlasti sada mogu kucati do iznemoglosti, organizirati proteste i štrajkove, ali, očito, uzalud. U utorak se, eto, dogodilo da se jedan od radnika tuzlanskog TTU-a onesvijestio od gladi tokom protesta pred Vladom TK. I šta se promijenilo? Ništa. Je li neko iz Vlade reagirao, barem upitao kako je taj smrvljeni čovjek? Naravno da nije. Isto kao što više niko iz bilo koje kantonalne ili entitetske vlade ne mari za ogroman val štrajkova i protesta koji se širi zemljom poput epidemije.
Stranke na vlasti, dakle, oskarovski su odigrale svoje uloge. Prije izbora obećavale su otvaranje radnih mjesta i procvat ekonomije, pozivale se na narod, partijske galamdžije na izbornim skupovima su grmjele kako će stati ukraj sumnjivim privatizacijama i potkradanjima kompanija... Svega je tu bilo, trebala vam je dobra kabanica za pljuskove velikih riječi.
Kada je zavjesa pala, stranački glumci povukli su se u svoje odaje i ponovo postali nedodirljivi za one kojima, ustvari, trebaju služiti. Na gladni narod i njegove proteste više se i ne obaziru, za njih je svaki novi štrajk, ustvari, samo "još jedan dan u uredu".
Ova vlast, očito, odlučila se na taj recept i, ako se po jutru dan poznaje, metodom "ni prstom nećemo mrdnuti" mrcvarit će nas do kraja mandata i hladno pustiti da skapavamo u neimaštini. Sjeli smo u fotelje i više nam niste bitni, kao da poručuju. Morbidna logika, ali, kao što je to riječima oslikao Dostojevki - što je vlast veća, to je strašnija njena upotreba.
