Koprcajući se između institucionalne nemoći i vlastitog neznanja, službeno se Sarajevo u slučaju Nasera Orića politički nerealno poziva na protokol iz 2013. godine prema kojem je sa Srbijom “dogovoreno” da se procesuiranje optuženih za ratne zločine “obostrano” prepušta domaćoj jurisdikciji.
No, hapšenje Orića u Ženevi dobro je politički isplanirano! Nažalost, srbijanski pravnici ostaju u službi jedne iste politike, koristeći sve rupe u zakonu da bi ratnog komandanta Srebrenice uhapsili u drugom po važnosti gradu Ujedinjenih naroda. I to upravo kad se u UN-u najviše govori o genocidu u Srebrenici, jer se o tome sprema rezolucija Vijeća sigurnosti.
I dok Bakir Izetbegović očekuje da se Aleksandar Vučić ponaša u skladu s dogovorenim, što je civilizacijski ispravno, Vučić na pitanje o hapšenju Orića hladno i makijavelistički odgovara - “neka pravosudni organi rade svoj posao”.
Kada se, nažalost, ne može govoriti o unisonim stavovima iz bh. prijestonice, postaje vidljivo koliko “bošnjačko” Sarajevo, očito, još nije razumjelo (?!) politiku Beograda: između Moskve i Vašingtona Vučićeva Srbija hrli ka Briselu i Berlinu, kažnjavajući gdje god može tuđe neznanje.
Sreća je da su oni koji opet brane ratnog komandanta Srebrenice pravno upućeni te da shvataju političku dimenziju “slučaja Orić”, s posljedicama za budućnost BiH. Zato Vasviji Vidović i ostalima država BiH mora pružiti svaku pomoć u tom važnom poslu.
A mora se i prisjetiti kako su eksperti s Damirom Arnautom na čelu i cijelim timom vrhunskih advokata uspjeli pobijediti krvoločnu političko-pravnu mašineriju iz Beograda. Da nije bilo njih, BiH bi u slučaju Ejupa Ganića, a onda i generala Jove Divjaka uveliko “zijanila”.
Državnom sudskom teroru iz Beograda se mora stati ukraj pod svaku cijenu. Ali valja biti oprezan s bh. institucijama, u kojima više od 20 godina vladaju lojalisti jedne te iste političke opcije.
