Srbijanski mediji jučer su objavili detalje rezolucije o Srebrenici, koju je u Vijeću sigurnosti UN-a pripremila Velika Britanija. Neki od njih nisu krili zaprepaštenje činjenicom da je rezolucijom predviđeno da djeca širom svijeta ubuduće u školama uče o genocidu, kao ni time da se "srpske žrtve u BiH ne spominju ni na jednom mjestu u rezoluciji".
Potpuno je razumljivo što su pojedini mediji u susjednoj državi tako reagirali, ali prave udare i osporavanja tog dokumenta tek treba očekivati. Mračni umovi, isti oni koji su projektirali stravične zločine u našoj domovini, vjerovali su da će ne samo geografiju moći prilagođavati vlastitim apetitima nego da će vlastitim rukopisom kreirati i historiju ovih prostora.
Njihove monstruozne ideje su propale, što je plaćeno rijekama krvi, ali su vjerovali kako će barem uspjeti zločine zakopati dovoljno duboko da nove generacije nikada ne saznaju šta se zaista desilo, ne samo u Srebrenici nego na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Htjeli mi to priznati ili ne, godinama su to uspješno radili, bili su na dobrom putu da iz mnogih historijskih čitanki istrgnu stranice o zbivanjima tokom agresije na BiH.
Istina, međutim, uvijek nađe put. Rezolucija koju su pripremili Britanci potvrđuje ovo nepisano pravilo te ujedno zadaje još jedan udarac toj kuli od laži, građenoj cijele dvije decenije.
Ima istina koje nisu za sve ljude, niti za sva vremena, napisao je Volter. Za istinu o Srebrenici i ostalim strahotama devedesetih uvijek je bilo pravo vrijeme, samo je bilo pitanje kada će pojedinci u Srbiji prestati pokrivati uši kada se o tome priča. Ovo je možda taj trenutak, da se o srebreničkom genocidu počne govoriti ne samo na ulicama srbijanskih gradova nego i u učionicama. Laž kao nasljedstvo ne zaslužuje nijedna generacija.
