Kukanje je disciplina za gubitnike. Ako si nemoćan da bilo šta uradiš, ti zakukaj, a nama te nepodnošljive večeri u Kujabi nije preostalo ništa drugo nego zakukati nad vlastitom sudbinom i zapitati se čime li smo je zaslužili. Pored svega drugog, pa zar još i u fudbalu?
Tačno godinu nakon te bezočne mundijalske pljačke kojoj je svjedočila cijela planeta, čovjek i dalje ne može, a da se ne zapita šta bi bilo da novozelandski neznalica u sudijskoj odori nije podigao zastavicu, pogrešno signalizirao ofsajd Edina Džeke i poništio mu pogodak?
Da je tada priznat njegov, kao kristal čist gol Nigeriji u ključnoj utakmici grupne faze Svjetskog prvenstva u Brazilu, kojim smo trebali povesti sa 1:0?
Šta bi bilo kad bi bilo... Možda bismo otišli u drugi krug i lišeni svakog tereta, u osmini finala svijetu priredili poslasticu za pamćenje? Možda čak i prošli dalje, pa kvalifikacije počeli mnogo bolje nego što jesmo, već razmišljali o Euru u Francuskoj...
Namaštati je lako, ali sigurno se ne bi završilo onako kako se završilo, turobno i tegobno, eliminacijom i krahom koji je uslijedio nakon nje.
No, ne smijemo i ne trebamo se osjećati kao gubitnici. Najljepše životne priče kroje se na najteži način i preko trnja, krvlju i suzama. Mi smo ih te večeri prosuli dovoljno za cijeli život, ali valjda nam je tako bilo suđeno, kao neka neminovnost kroz koju treba proći na putu do nečeg većeg i višeg.
Uspjeh se kroji učenjem iz neuspjeha i izdizanjem iz nesreće. Zato prestanimo kukati, gledajmo naprijed i gradimo nove pobjede, poput one koju smo nedavno ostvarili protiv Izraela.
