Poslije političke i medijske propagande o tome kako je nacrt britanske rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a o Srebrenici usmjeren protiv srpskih interesa (?!), u regionu autori tih teorija zavjere suočavaju se s nekoliko neizbježnih realnosti.

Poziv na priznanje da se u Srebrenici u julu 1995. dogodio genocid jasan je zahtjev da se s negiranjem historijskih fakata mora prestati, zbog budućih generacija i apsolutno svih građana BiH i regiona.

To ostavlja i sve manje prostora za isticanje jednonacionalnih “interesa”! Istina o Srebrenici tu bizarnu farsu ponovo raskrinkava, a njene negatore dovodi na novi stub srama.

I drugo, iako se u Beogradu najavljuju diplomatske iskre o usaglašavanju rezolucije u Njujorku, čak i kad se pristane na neki semantički kompromis, ništa ne može umanjiti činjenicu da se u istočnoj Bosni dogodio genocid. Kao ni činjenicu da su ga počinile srpske snage iz najnižih “ljudskih” i propalih velikodržavnih pobuda.

Ni Rusija ni Kina u Vijeću sigurnosti ne mogu, a sigurno i neće promijeniti tu povijest. Jer, lekcije iz Srebrenice se ne ističu iz nikakve osvetoljubivosti, već da bi se čovječanstvo upozorilo na vlastite greške. Izvjesno je da za razliku od naših, domaćih političara, ruski i kineski diplomati nisu vođeni kapricem, a još manje forsiranim “neznanjem”, pa da svojim zemljama dozvole diskreditaciju te vrste.

I pored burnih riječi, prvenstveno iz Moskve, za neku novu balkansku historijsku reviziju ipak nema mjesta! Ko bi pametan sebi dozvolio sramotu te vrste!

Čim prije, u novom suočenju s istinom o Srebrenici i politički Beograd toga postane svjestan - tim bolje. Postoji, dakle, samo jedan - najvažniji smjer ka pomirenju: to je put istine i pravde! A to je i sama srž nove rezolucije u UN-u.